“Amor és mar tribulada
de ondes e de vents
qui no ha port ni ribatge”

(Ljubav je uzburkano more valova i vjetrova bez luke i obale)

Ramon Llull, Llibre d’Amic i Amat (1283)

prof. dr. Vladimir Ćepulić

RAMON LLULL (1232-1316)

1. Uvod.
U katalonskom crkvenom kalendaru na dan 27. studenoga zapisano je: bl.Ramon Llull, franjevački trećoredac, mučenik. Tko je on bio? Čime je zaslužio takvo štovanje?
O njemu se može mnogo toga reći. Njegovo ime nose sveučilišta, znanstveni i kulturni instituti. Za katalonski jezik on ima ono značenje, koje će kasnije imati Dante za talijanski, Cervantes za španjolski, Marulić i Zoranić za hrvatski. Prvi je veliki katalonski pisac, a napisao je više od dvjesta pedeset djela – na katalonskomu, latinskomu, pa čak i arapskomu jeziku. Bio je pjesnik, romanopisac, filozof , teolog, a uz to i enciklopedist te matematičar. Prožet misionarskim duhom iznosio je papama i kraljevima, sveučilištima i koncilima svoje prijedloge kako pripremati vjerovjesnike za nekršćanske zemlje na Istoku. Tri puta je išao propovijedati muslimanima u Tunisu – prvi put bio je protjeran, drugi put utamničen pola godine pa protjeran, a treći put kako kazuje tradicija kamenovan te je od posljedica kamenovanja preminuo, okrunivši svoj život mučeničkom smrću. Na rodnoj mu Maljorki i u Kataloniji zovu ga kratko – beat Mallorqí – blaženi Maljorčanin.

2. Opće prilike.
Razdoblje Ramonova života bilo je veoma burno, kako u pogledu političkih prilika tako i u duhovnome pogledu. U trinaestom stoljeću nastavljaju se križarske vojne, započete koncem 11. stoljeća. Odluka o tomu, da se udruženim silama oslobodi Sveta Zemlja, koju su osvojili Seldžuci – jedno tursko pleme, donešena je 26. studenoga 1095. Nakon raznih ratnih uspjeha i neuspjeha, pa i zastranjenja – poput preusmjerbe vojne na Egipat u pohod na Bizant i uspostavu Latinskoga kraljevstva početkom 13. stoljeća, godine 1244. kršćani gube Jeruzalem, a 1291. i zadnje uporište u Svetoj zemlji. Uskoro ipak dolazi do dogovora, kojim se jamčila sloboda hodočašća na kršćanska sveta mjesta.
U trinaestom stoljeću počinje uspješnije oslobađanje Pirinejskoga poluotoka , koji su Arapi – Saraceni (Mauri) držali pod svojom vlašću već preko 400 godina. U Istočnu i Središnju Europu provaljuju pak sredinom stoljeća u silovitom naletu Tatari. Godine 1240. osvajaju Kijiv, 1242. porazili su ugarsku vojsku, pljačkaju i naš Zagreb, a u potjeri za hrvatsko-ugarskim kraljem jedan dio dolinom Une odlazi sve do Trogira, dok se drugi sukobljuje s hrvatskom vojskom na Grobničkom polju. Veću tragediju spriječila je kanova smrt i hitno povlačenje Tatara radi rješavanja pitanja kanova nasljednika. Veliki dijelovi Istočne Europe ipak ostaju pod vlašću Tatara. To je stoljeće u Europi obilježeno i međusobnim sukobima europskih država, često poradi dinastičkih pitanja nasljedstva.
Otvaraju se i nova obzorja. U drugoj polovici stoljeća ,1271.-1295., Marko Polo boravi u Kini, kojom u to doba vlada mongolska dinastija Yuan, te donosi Zapadu nevjerojatne vijesti o ovoj dalekoj zemlji visoke kulture («Livre des merveilles»,1298.). Godine 1288. i franjevac Giovanni de Montecorvo odlazi u Kinu, te se u Pekingu čak osniva nadbiskupija. S padom mongolske dinastije protjerani su i katolički misionari, a nova velika misija u Kini započet će tek 1583. dolaskom u Kinu isusovca Mattea Riccija.

U Hrvatskoj je 13. stoljeće obilježeno jačanjem moći knezova bribirskih – Šubića, kasnije nazvanih Zrinski. Kraljevska vlast podupire razvoj gradova. Nakon odlaska Tatara kralj Bela IV. daje 1242. među ostalim i zagrebačkom Gradecu povlastice kraljevskoga slobodnoga grada uz obvezu gradnje obrambenih bedema, koji su trebali zaštiti grad od kakvih sličnih budućih zavojevača. Sredinom stoljeća u Hrvatskoj je i vrijeme procvata glagoljaštva, osobito nakon povlastice pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu 1248. kojom se otvara put glagoljaškoj liturgiji, a time i glagoljskoj knjizi. Godine 1288. napisan je i znameniti Vinodolski zakon. U njemu su zapisane odredbe hrvatskoga običajnoga prava.

I u duhovnom pogledu 13. stoljeće obiluje velikim dogođajima. Osnivaju se prosjački redovi – Manje braće, franjevci i Propovjednika, dominikanci.- svaki sa svojom karizmom, snažno označeni likovima svojih osnivača sv. Franje i sv. Dominika. Preko Arapa, koji su bili i prijenosnici grčke kulture i znanosti, a i sami veliki znanstvenici i nositelji kulture, Europa upoznaje djela Aristotela , grčku matematiku i drugo. Veliki teolozi toga doba, ujedno sveci – Toma Akvinski, Ramon de Penyafort, Albert Veliki, Bonaventura, Ivan Duns Scot i drugi pišu opsežna sustavna djela, oslanjajući se na grčku filozofiju. Dominikanska teologija temelji se na Aristotelu – značajka joj je naglašavanje razuma, spoznaje Boga, dok se franjevačka oslanja na neoplatonizam i u njoj je naglasak na volji – ljubavi prema Bogu.
Među svjetovnjacima također dolazi do velikih duhovnih gibanja, posebice u smislu pokorničke duhovnosti. Laici, ostajući u svijetu, izgrađuju prikladnu, sebi vlastitu duhovnost. U tome su osobito povezani s franjevcima. Za njih je sv. Franjo osnovao i posebni «Treći red» – prvi red su redovnici Manja braća, a drugi redovnice Klarise. Neka od duhovnih stremljenja toga vremena i zastranjuju te se pojavljuju krivovjerja, hereze, poput katara i albigenza. Proti njima se organiziraju vojne, a među njih odlaze i propovjednici, da ih obrate.
Laici, svjetovnjaci, žele bolje upoznati sadržaje vjere te studiraju teologiju, ali i druge znanosti na sveučilištima, koja se u to doba sve više šire. Pišući na narodnom jeziku, ujedno postavljaju temelje pripadnih književnosti. Među njima se ističe Ramon Llull.

3. Životopis.
Ramon Llull rodio se 1232. u Ciutat de Mallorca – danas Palma de Mallorca. Otac mu je onamo došao s vojskom katalonskoga kralja Jaumea I. Osvajača, koji je otok oslobodio od Saracena 1229. godine. Mladi Ramon bio je paž na kraljevskom dvoru, družbenik budućega kralja Maljorke Jaumea II.
Nakon bezbrižne trubadurske mladosti oženio se 1257. Blancom Picany i imao dvoje djece Dominika i Magdalenu. Veliki preokret u njegovom životu dogodio se 6 godina kasnije, 1263., u njegovoj 31. godini. Doživio je potresno iskustvo, koje je u potpunosti promijenilo njegov život. Jedne noći, dok je pisao neku ispraznu ljubavnu pjesmu – ukazao mu se Krist raspeti. I ne samo tada , nego pet puta za redom s razmacima od po nekoliko dana. Nakon razmišljanja shvatio je da je značenje toga dogođaja , kako sam kaže «da je naš Gospodin Bog Isus Krist htio da ostavi svijet i potpuno se preda u njegovu službu». Promišljajući kako to treba ostvariti postavio si je trostruki cilj: 1) obraćati nevjernike i pri tom biti spreman i umrijeti za Krista; 2)napisati knjigu, «najbolju na svijetu», proti zabludama nevjernika; 3)raditi na osnivanju samostana, u kojima će se poučavati arapski i druge istočne jezike potrebne za misije. Nakon tri mjeseca, učinio je i drugi korak. To se dogodilo na blagdan svetoga Franje, kad je u franjevačkoj crkvi slušajući biskupovu propovijed odlučio prodati svoja dobra, osim potrebnoga za uzdržavanje obitelji, i napustiti svoj dom. Nema podataka kako je to primila njegova žena, nu po sličnom slučaju u njegovom teološkom romanu Llibre de Blanquerna¸ gdje je ženino obrazloženo protivljenje spriječilo muža da provede sličan naum, može se pretpostaviti da je ženu uvjerio u ispravnost svoje odluke i da je ona na to pristala. Odmah je pošao na hodočašće u jedno Marijansko svetište u Okcitaniji i u svetište sv. Jakova u Galiciji. Na povratku susreo se u Barceloni sa svetim Ramonom de Penyafort, uglednim i učenim dominikancem, piscem papinskih dekreta, papinim i kraljevim ispovjednikom. Ovaj ga je odgovorio od njegove prvotne zamisli da ode na studij u Pariz, kako bi stekao potrebnu izobrazbu radi provedbe postavljenih ciljeva, i savjetovao mu da se vrati na Maljorku. Nakon povratka zamijenio je svoje odijelo posve jednostavnim, koje je po onodobnim crkvenim običajima označivalo osobu koja se nakon hodočašća odlučila na život u siromaštvu.
Idućih devet godina od 1265. do 1274. posvetio se učenju kao samouk, a učio je i arapski od jednoga roba Saracena. Živio je pustinjački na brdu Randa na Maljorki i posjećivao obližnju cistercitsku opatiju. U završnim godinama toga razdoblja napisao je opširnu knjigu Llibre de contemplació en Déu (Knjiga razmatranja o Bogu), prvi veliko djelo katalonske literature. Iste godine 1274. doživio je novo božansko prosvjetljenje na brdu Randa u skladu s kojim je zacrtao svoj opći sustav nalaženja istine, kao snažno sredstvo za obraćenje nevjernika. S toga razloga dobio je poslije i nadimak «doctor illuminatus», prosvijetljeni učitelj. To umijeće nalaženja istine, označeno kao «Ars luliana», prvi put je prikazao u djelu Ars compendiosa inveniendi veritatem/L’Art abreujada d’atrobar veritat (1274). i cijeli ga život promicao, što je uključivalo ne samo više novih redakcija – proširba, prilagodba i pojednostavnjivanja prvotne verzije, nego i primjenu «umijeća» u teologiji i svjetovnim znanostima. Pri tom se služio i raznim književnim oblicima kao sredstvima širenja ideala «umijeća» – poboljšanja kršćanskoga svijeta i obraćenja nevjernika.
Svoje ideje priopćuje papama i svjetovnim vladarima, kako bi dobio potporu utjecajnih. Veliki uspjeh njegova nastojanja bio je osnutak samostana Miramar na Maljorki 1276. uz podršku kralja Jaumea II. koji je te godine kao mlađi brat nakon smrti oca naslijedio Baleare, Roselló i Montpeller, dok je stariji brat Pere el Gran (Petar Veliki) naslijedio Kataloniju, Aragon i Valenciu. U tom je samostanu, uz odobrenje pape, boravilo 13 franjevaca, koji su učili arapski i proučavali Llullovo «Umijeće». Ramon Llull svoje ideje širi i na sveučilištu te na samostanskim učilištima. Godine 1290. dao mu je tadašnji general franjevačkoga reda Ramon Gaufredi dozvolu poučavanja «Umijeća» u franjevačkim samostanima u Italiji. Četiri puta je boravio na Pariškom sveučilištu, na kojem su u tom stoljeću među ostalima poučavali i sv. Toma Akvinski i sv. Bonaventura. Ti boravci bili su i podulji, na pr.1287.-89., 1297. –99. i zadnji 1309.-11., kad je velika skupina magistara i bakalaureata potpisala izjavu odobravanja njegova «Umijeća», a to je učinio i kancelar sveučilišta. Godine 1311. održava se koncil u Vienne-i u Francuskoj. To je doba boravka papa u Avignonu («Avignonsko sužanjstvo»). Ramon Llull nekoliko mjeseci sudjeluje na koncilu, a jedan od zaključaka koncila je i odluka o učenju arapskoga u misionarskim školama, čime se ispunila davna Llulleva želja i ustrajno nastojanje.
Ramon Llull teško je doživljavao gubitak Svete zemlje, te je želio potaknuti pape i kraljeve na novi pohod za oslobađanje zaposjednutih kršćanskih svetišta. U 7. križarskoj vojni umire 1270. i francuski kralj Ljudevit IX. –sveti, franjevački trećoredac. Redali su se neuspjesi jedan za drugim. Razjedinjeni kršćani, Zapad bez podrške Bizanta, koji bi imao bitnu ulogu već poradi svoga zemljopisnoga položaja, nisu mogli odolijevati muslimanskim snagama. Nažalost se u sukobu s Bizantom, uspostavom Latinskoga kraljevstva, koje su Grci u to vrijeme već dokinuli, samo još produbio bolni crkveni raskol. Nastojanja Ramona Llulla , njegovi spisi kao na pr. Liber de acquisitione Terrae Sanctae, ostali su bez odjeka na papinskom dvoru, a isto tako njegovi prijedlozi na koncilu u Vienni .
Ramon Llull bio je veliki putnik, u prvom redu radi širenja svojih ideja popravka kršćanskoga svijeta i obraćanja nevjernika, te svoje metode – «Umijeća», u kojem je vidio snažno sredstvo za ostvarivanje tih ciljeva. Postaje njegova puta bile su opetovano Rim, Pariz, Barcelona, Montpeller, te Napulj, Pisa, Genova, Cipar, Armenia Minor (Cilicija) i drugo. Na tim putovanjima pisao je i mnoga svoja važna djela.
Njegova želja za misionarskim radom nije ostala na teorijskoj razini. Godine 1299. dobio je od katalonskoga kralja dozvolu propovijedanja u svim sinagogama i mošejama kraljevstva. Tri puta putovao je u Sjevernu Afriku, u Tunis. Ondje se osamostalio, proglasio nezavisnim, emirat Bugia, koji je ubrzo uspostavio jake trgovačke sveze s katalonskim zemljama, ugovore o trgovačkim konzulatima i o razumijevanju. Godine 1293., nakon što je – pred dvije godine – izgubljen i zadnji kršćanski položaj u Svetoj Zemlji, aragonsko-katalonski kralj Jaume II. sklapa ugovor s egipatskim sultanom, kojim postaje zaštitnik svih kršćana na Bliskom Istoku (Levantu). Iste 1293. kreće Llull na svoj prvi put u Tunis, gdje je govorio i pred samim tuniškim vladarom, ali bude protjeran. Ponovno odlazi u Tunis, u Bugiu, 1307. te bude uhićen i nakon 6 mjeseci tamnice zauzimanjem kralja pušten. Na povratku je doživio brodolom blizu Pise, u kojoj 1308. piše nove verzije «Umijeća» – Art breu i Ars generalis ultima. Vraća se i pisanju djela Disputatio Raymundi Christiani et Homeri saraceni , koje je započeo u Tunisu, ali mu je rukopis bio izgubljen u brodolomu. Treći put kreće u Tunis 1314. Posvećuje neka svoja djela sultanu, a dopisuje se i s katalonskim kraljem. Zadnji rukopisi Ramona Llulla su iz prosinca 1315. U ožujku 1316. umire kamenovan od muslimana, koje je želio obratiti. Tako je doživio – u dubokoj starosti, bile su mu već 84 godine – potpuno ispunjenje prvoga i najvažnijega stremljenja svoga života – da propovijeda Krista sve do mučeništva. Nije sigurno je li umro već u Tunisu, ili na brodu kojim se vraćao ili tek nakon povratka u Maljorku. U Kataloniji je uskoro slavljen kao svet čovjek. Kasnije je Crkva dozvolila njegovo štovanje kao blaženika.

4. Misao i djela.
Sve Llullevo književno djelo obilježeno je središnjom idejom njegove misli i djelovanja: prvenstvom «prvotne namjere, svrhe» u sučeljavanju s «drugotnom». Za njega prvotna namjera označuje svrhu radi koje je stvoreno svako ljudsko biće: da spozna, ljubi i slavi Boga. Nasuprot tomu, drugotna namjera znači tražiti vlastitu korist. Stavljati drugotnu namjeru ispred prvotne znači zaboravljati razlog našega postojanja. To je za Llulla izvor grijeha i moralne dekadencije kako pojedinca tako i društva u cjelini. On želi da njegovi spisi budu spisi «prvotne svrhe», a književni izražaj je tek lijepa posuda u kojoj se pruža čitatelju duhovni sadržaj. Poput svetoga Franje on želi biti Božji “trubadur”, katalonski: “joglar de Déu (žuglá de Deu)”.Riječ “joglar” označivala je pjesnika-glazbenika, koji je pisao i pjevao pjesme.
Ramon Llull imao je veliko povjerenje u razum i logičko zaključivanje. Temeljio ga je na dubokoj vjeri, da se u stvorenom svijetu odražava savršenstvo Stvoritelja, pa je tako i ljudski razum odraz Božje mudrosti . U svojoj argumentaciji, obrazlaganju onoga što izlaže služi se «nužnim razlozima» («raons necessàries»). Za njega su to razlozi, koje smatra nužno prihvatljivim, po sebi očevidnim i utoliko neizostavnim u međuvjerskom dijalogu. Uvjeren je da je čovjek sposoban shvatiti istinu, posebice istinu sadržanu u člancima katoličke vjere. Primjer toga je Knjiga o poganinu i trojici mudraca ( Llibre del gentil i dels tres savis¸1274-76), iz njegova početnoga razdoblja pisanja. U tom djelu po jedan židovski, kršćanski i muslimanski mudrac raspravljaju pred poganinom, kojemu žele posredovati radost spoznaje Boga i vječnoga života. Ujedno raspravljaju i o tom koja je od triju vjera istinita, argumentirajući na način u skladu sa šemama djela Art abreujada de trobar veritat, prvoga u kojemu je Llull prikazao «Umijeće». Istinita će biti ona, koja ne dolazi u protuslovlje s Božjim osobinama i koja daje logičniju i dovršeniju, potpuniju sliku o Bogu i o njegovom odnosu prema stvaranju. Zanimljivo je, da na koncu poganin ne priopćuje, koja je njegova odluka , premda će čitatelj zasigurno misliti, da je izabrao kršćansku vjeru . Time je Llull želio pokazati dobru volju i ostaviti otvorena vrata dijalogu s nekršćanima. U povjerenju u razum kao sredstvo postizanja razumijevanja istinitosti vjere Llull nije bio osamljen u svom vremenu, ali je u tom išao najdalje odričući se citiranja autoriteta, koje se pokazalo neučinkovitim u dijalogu s muslimanima i Židovima. U svojim dijaloškim raspravama smatrao je temeljnima opća shvaćanja o svijetu i o Bogu, prihvatljiva misliocima svih triju vjera. Pri tom je važna relacija «sličnosti» među stvorenim svijetom i Stvoriteljem, u smislu već spomenutoga odraza, što omogućuje uporabu analogije u argumentiranju u oba smjera (Liber de ascensu i descensu intellectus). Bog je izvor i uzor sve stvorene stvarnosti i to po svojim osobinama: dobroti, veličini, vječnosti, svemoći, mudrosti, ljubavi, istinitosti, slavi, savršenosti, pravednosti, milosrđu…, koje se odražavaju u stvaranju.
Poradi promicanja «Umijeća», koje je kao Ars inveniendi veritatis dograđivao kroz brojne verzije i promicao u svojim spisima i predavanjima cijeloga života, mnogi su Ramona Llulla smatrali «racionalistom», te su u tom smislu neke njegove ideje doživljavale u kasnijim vremenima i crkvene osude. On je međutim svjestan međa razuma u shvaćanju vjerskih tajna (misteria fidei). Volja, koja se identificira s ljubavlju i gorljivošću, ima u tome bitnu ulogu, prevladavajući ograničenja razuma.
Ramon Llull je istodobno mistik, u najboljem smislu te riječi. Njegova mistika, od prvoga djela Llibre de contemplació en Déu sve do L’art de contemplació razvija drugi aspekt «Umijeća». U temeljima joj je način molitve i razmatranja, kojemu je srž teorija božanskih dostojanstava, osobina. Ona su međusobno jedno i jedno s Bogom. U Llibre d’Amic e Amat i Arbre de filosofia d’amor iznosi lijepu i istančanu doktrinu o ljubavi. Citiramo: «Reci, ludo, što je ljubav? A on odgovori, da je ljubav ono, što slobodne dovodi u ropstvo, a robovima daruje slobodu» i opet: «Ljubav se nastanila između straha i nade, gdje živi sjećanjem i umire zaboravom …». Llulleva mistika oslanja se na razum, ali ima svoj vrhunac u ljubavi. Razum vodi čovjeka k Bogu. Nu kad je dušu doveo pred božanski misterij povlači se i prepušta vodstvo volji – ljubavi. Razmatranje o stvorovima ima u njegovoj mistici manju ulogu. Istina je da stvorovi, stvoreni na sliku Božjih dostojanstava, označuju savršenstva Stvoritelja. Čovjekov duh se međutim ne treba kod njih zaustavljati, nego ih nastojati ostaviti za sobom i uspinjati se prema Bogu. U Arbre de filosofia d’amor, Llull piše: «Vidje prijatelj (čovjek) neki lijepi cvijet, koji je stvorio njegov ljubljeni (Bog), te reče cvijetu, da ga njegova ljepota potiče da razmišlja o ljepoti svoga ljubljenoga. Stoga mu cvijet odgovori, da mu misli na ljubljenoga nisu baš prave jer onaj tko ima prave misli ljubavi misli na samoga ljubljenoga, prema onomu što ljubljeni jest i u skladu s naravi i bîti ljubavi».
Od Llulleva pjesničkoga djela najznamenitije je Cant de Ramon (Ramonova pjesan), autobiografski spjev, koji je kao i životopis Vita coetànea (Suvremeni život) neposredno, vlastito Llullevo svjedočanstvo o svom životu.
Među Llullevim proznim djelima posebno mjesto zauzimlje Llibre d’Evast e d’Aloma e de son fill Blanquerna (1283.) Blanquerna je lik idealnoga kršćanina, koji se posve predaje ljubavi prema Bogu i stavlja u službu ljudima. Roman je podijeljen na pet dijelova u kojima su ocrtani ideali djelovanja pet kršćanskih staleža – svjetovnjačkoga, redovničkoga, biskupskoga, papinskoga i pustinjačkoga. U knjizi, koja ima nekoliko stotina stranica, na svakoj se nalaze dvije tri pričice, najčešće opisi dogođaja, koje na zanimljiv, pristupačan način prikazuju neku od vrlina ili poučavaju o nekoj vjerskoj istini. Knjiga o Blanquerni (njezin kraći naziv) je roman o teologiji ili drukčije – teologija u obliku romana. I to veoma sustavno protumačena. Ujedno Llull u njoj iznosi na jasan i neposredan način kritiku suvremenoga društva i svoja viđenja potrebnih reforma u crkvi i svjetovnom društvu.
U prvom se dijelu knjige opisuje Blanquernina mladost i život njegovih roditelja Evasta i Alome. Njegova odluka da pođe u pustinjake da bi se posvetio kontemplaciji, roditeljski pokušaji da ga od toga odvrate, uključujući i nagovaranje djevojke Natane da sklope brak. On međutim uspijeva nju nagovoriti da se i ona posveti duhovnomu životu. Blanquerna odlazi u prirodu tražeći si novo prebivalište, a roditelji koji su već prije odlučili povući se i posvetiti se duhovnom životi i djelatnoj ljubavi, prodaju svoje imanje i grade bolnicu, u kojoj poslužuju bolesnike, te proseći milodare izdržavaju svoj pothvat. Uz to svojim primjerom i svojim intervencijama mnoge obraćaju na pravi put.
U drugom se najprije opisuje daljnji put Natane, koja poradi majčina protivljenja njezinoj odluci da ode u samostan traži utočište kod redovnica. One ju primaju, ali srdita majka dolazi s rodbinom i žele samostan zapaliti i razoriti. Natana hrabro izlazi pred razjarene ljude i svojim govorom uspijeva ih pridobiti te se i njezina majka pokaje i ostaje pokornički živjeti u blizini samostana. Nakon smrti poglavarice Natana postaje nadstojnica te poučava sestre i uređuje samostanski život. Blanquernu pak okolnosti, u kojima želi drugima pomoći, dovode do jednoga samostana, u kojem najprije služi, potom biva redovnik. Tu osniva školu za redovnike, koji nisu bili dostatno poučeni. Poslije biva zaređen za svećenika. Kad je opat samostana zamolio da ga razriješe dužnosti, redovnici izabiru Blanquernu za novoga poglavara. I on poučava subraću, uvodi promjene i unaprjeđuje duhovni život u samostanu.
U trećem dijelu opisuje se izbor Blanquerne za biskupa, nakon što se dotadanji biskup povukao u samostan, da bi učio arapski i pošao u misije. Opisuje se djelovanje Blanquerne kao biskupa, reforme koje provodi u svojoj biskupiji. Odmah na početku odrekao se dvije trećine svojih prihoda, da bi taj dio stavio u službu biskupijskih potreba.
U četvrtom dijelu biva izabran za papu i sad kao poglavar katoličke Crkve provodi reforme, koje će biti korisne za cijelu Crkvu. Kad je smatrao da je učinio ono, što je mogao, dao je «ostavku», odlučivši da preostalo vrijeme života provede pustinjački u Božjoj blizini, daleko od svjetskih poslova, u molitvi i razmatranju, što se opisuje u petom dijelu.
U roman su uključene i dvije posebne knjige: Llibre de contemplació, koju je «Blanquerna» pisao kao papa, za duhovnu okrjepu u vrtlogu aktivnoga života, te zapiske Blanquerne pustinjaka Llibre d’Amic i Amat, 366 kratkih odlomaka, meditacija o čovjeku – prijatelju, ljubitelju, i Bogu – ljubljenome.
Ova druga knjižica u knjizi o Blanquerni broji se među vrhunce katalonske književnosti.

5. Zaključak.
Bl. Ramon sav je svoj život nakon obraćenja posvetio dvjema zadaćama koje je prihvatio: obraćanju nevjernika i reformi kršćanskoga svijeta. Polazište mu je konstatacija, da većina slijedi drugotnu namjeru – vlastitu korist, a zaboravlja na pojedinačnoj i na društvenoj razini prvotnu svrhu – spoznati, ljubiti Boga i služiti mu. Ne skanjujući se kritizirati kako vjerske tako i svjetovne prilike svoga vremena iznosi radikalne zahtjeve i prijedloge, u mnogim slučajima utemeljene na franjevačkoj kristocentričnoj duhovnosti, usmjerenoj Evanđelju kao modelu života. Jedna od središnjih ideja reforma, koje iznosi kroz roman o Blanquerni, jest uzdizanje evanđeoskoga siromaštva. Poput sv. Franje pristaša je «Crkve siromaha». Predlaže crkvenim osobama, da se odreknu većega dijela svojih prihoda, potiče bogate na djelotvornu ljubav, a ideal mu je potpuno odricanje od vremenitoga bogatstva i približavanje Kristu dragovoljnim siromaštvom. To je sve potvrdio i vlastitim životom, sav predan promicanju tih ideala, spreman i na mučeništvo.
Za katalonsku kulturu Ramon Llull je od neprocjenjive važnosti. Tijekom povijesti dugo je Llull filozof zastirao literata. U novije vrijeme sve više ga se otkriva i kao velikoga pjesnika i proznoga pisca. Premda je za njega književnost bila u prvom redu sredstvo prenošenja poruke, upravo je stoga veoma pazio na stil svojih djela. Stil mu je elegantan, logičan i veoma moderan za 13. stoljeće. Imao je odlučnu ulogu u stvaranju katalonskoga jezika, u koji su se u potpunosti integrirala njegova leksička rješenja, posebice u izgradnji filozofskoga i tehničkoga nazivlja.
Originalnost njegove misli i njegovoga književnoga djela čine ga najistaknutijim likom katalonske kulture kroz sva stoljeća.
Svojim djelima koja zrače dobrotom i ljubavlju prema svakom čovjeku, ovaj Božji zaljubljenik, «enamorat en Déu», može i nama današnjima i onima koji će za nama doći biti poticaj. Mislim da je vrijedno da toga sina Katalonije upoznamo, zavolimo, od njega učimo te ga u skladu s našim prilikama nasljedujemo. A neka se i on sjeti nas svojim zagovorom u Božjemu gradu, o kojem piše: “Cogità l’amic en la mort, e hac paor tro que remembra la ciutat de son amat, de la qual, mort e amor són portals e entrament” – u prijevodu: razmišljaše prijatelj o smrti i i bijaše ga strah, dok se nije sjetio grada svoga Ljubljenoga, kojemu su smrt i ljubav – vrata i ulaz.

Pogledajte galeriju slika. (Pogledajte i ostale naše galerije slika.)

PROSLAVA BLAGDANA SV. ELIZABETE UGARSKE ZAŠTITNICE FRANJEVAČKOG SVJETOVNOG REDA

Naše Mjesno bratstvo proslavilo je 17.11. 2003. god. pod večernjom svetom misom blagdan svete Elizabete Ugarske, zaštitnice Franjevačkog svjetovnog reda. Blagdanu je prethodila trodnevna duhovna obnova koju je nadahnuto vodio fra Zoran Bibić.
U prvom danu trodnevnice fra Zoran nam je govorio o zahtjevnosti Evanđelja koje ne podnosi mlakost, te da smo pozvani na radikalno življenje Evanđelja.
Franjevačka karizma bila je tema drugog dana duhovne obnove. Danas mnogi članovi FSR-a odlaze u razne karizmatske pokrete, a pri tom zaboravljajući na franjevaštvo kao karizmatski pokret. Pozvani smo da se preispitamo zašto smo izgubili onu radikalnost na koju nas sv. Franjo poziva, a po kojoj smo bili prepoznatljivi.
Nadalje, osvrćući se na Drugo pismo vjernicima u kojem nam sv. Franjo govori “Vi ste majke i braća Isusa Krista…”, fra Zoran nam je posvijestio da smo pozvani stvarati istinsko zajedništvo u franjevačkoj obitelji i tako razvijati familijarne odnose koje imaju temelj u familijarnosti sa Isusom Kristom.
Franjevci i franjevke kao glasnici nade i radosti, sa posebnim osvrtom na čl. 26. i 27. naših Generalnih konstitucija koje o tome govore, bila je tema posljednjeg dana trodnevnice.
Ova sveta misa bila je na poseban način svečana, jer je 13 novaka iz grupe sv. Damjan dalo privremene zavjete.

Vrhunac slavlja zbio se u ponedjeljak, kada smo u prepunoj crkvi na večernjoj svetoj misi proslavili blagdan sv. Elizabete.
Običaj je da na ovaj blagdan slavimo 25. i 50. godišnjicu zavjeta naših članova. Tako je to bilo i pod ovim euharistijskim slavljem, na kojem su 25. godišnjicu zavjeta u Franjevačkom svjetovnom redu slavili naše su sestre Terezija Majnarić (91 god.) i Vlasta Ćurko (72 god.). Zaista je bilo dirljivo slušati ih kako pred zajednicom obnavljaju svoja obećanja. Bratstvo im od srca čestita i zahvaljuje na ustrajnosti, čime su svima nama primjer kako u svim prilikama života ostati uz našeg Gospodina Isusa Krista i biti njegov svjedok.

Ostalim jubilarcima b. Ivan Vreš, s. Antonija Vreš i s. Marija Šimić, koji zbog bolesti nisu mogli prisustvovati ovom euharistijskom slavlju, također od srca čestitamo.

Neka sv. Elizabeta Ugarska, koja je svojim životom bila izvanredan primjer kako služiti Bogu i čovjeku, bude svima nama nadahnuće i poticaj na našem životnom putu.

Svim članovima Franjevačkog svjetovnog reda sretan blagdan!

Pogledajte galeriju slika. (Pogledajte i ostale naše galerije slika.)

Dana 16. studenog 2003. godine grupa Sv. Damjan položila je svoje prve privremene zavjete. Osobito nam je drago što smo zavjete položili u sklopu trodnevnice posvećene Sv. Elizabeti, zaštitnici FSR-a.

Zavjete su položili pred duhovnim asistentom fra. Zdravkom Lazićem i ministrom FSR-a Zoranom Milićem :

Robert Majtan, brat Benedikt
Željka Lažeta, sestra Elizabeta
Renato Blaškić, brat Leon
Marija Čobanović, sestra Marija Magdalena
Sandra Caharija, sestra Marija
Stana Popović, sestra Franciska
Ksenija Zrinjan, sestra Monika
Anka Raić, sestra Klara
Vesna Mlinarić, sestra Mirjam
Iva Troha, sestra Elizabeta
Mara Vlašić, sestra Elizabeta Ugarska
Josipa Mrkailo, sestra Rafaela
Marta Mira Kovačević, sestra Veronika.

8. studenog održana je duhovna obnova grupe koju je vodio fra Zdravko Lazić, a prisutan je bio i ministar FSR-a Zoran Milić. Protekla je u vedrom duhu, uz uzajamno razumijevanje i ljubav svakog prisutnog.

Zahvaljujemo našim dragim učiteljicama : Đurđici Benčić, Marijani Katalinić i Mirjani Reinholz, koje su pripomogle našem duhovnom rastu, ali i onom zbog čega smo željeli postati članovi FSR-a , a to je što više i što bolje živjeti Evanđelje slijedeći stope Sv. Franje i Sv. Klare.

Molimo Sv. Franju i Sv. Klaru, te našu zaštitnicu Sv. Elizabetu da budu uz nas, jer taj je put strm i pun prepreka, ali uzdajemo se da će bdjeti nad nama. Molimo za živu vjeru i poniznost.

Zahvaljujemo za milost kojom su nas okupili, da zajedno kao grupa rastemo u velikom bratstvu FSR-a i molimo za njihov blagoslov.

Ksenija , s. Monika

Pismo Sv. Franji

Dragi moj Sveti Franjo!

Evo, dan prije mojih privremenih zavjeta, želim Ti riječima izraziti hvalu, ljubav i radost.
Ti znaš sve, moj život i moju dušu. Znaš moje grijeha, slabosti i propuste. Ti si čvrsti kamen na kojeg se oslanjam. Budi mi uvijek blizu.
Želim provesti ostatak svoga života na Zemlji uz Tvoj zagovor. Kao što je Tebi Isus progovorio u Crkvici Sv. Damjana :» Franjo idi…», tako i ja osjećam da moram ići Tvojim stopama i puno toga izgraditi za Tvoju, za moju, za našu najveću Ljubav- Isusa.
Želim da pravila FSR-a budu poticaj u mom životu, a moj daljnji život stalno nadahnut Evanđeljem, te tako mogu ispuniti najveću zadaću franjevaštva- opsluživati Evanđelje našega Gospodina Isusa Krista.
Dragi moj Franjo, neobično Ti se u duhu radujem,

Tvoja sestra Mirjam

U crkvi sv. Franje na Kaptolu u četvrtak 13. studenog 2003. u 19.30 sati održano je predstavljanje knjiga

Trilogija o molitvi

1. Pustinjak, osobno otkriće molitve

2. Prorok, unutarnji smisao molitve

3. Mistik, od karizmatske do mistične molitve

Knjigu je napisao David Torkington, katolički novinar, pisac, predavač, laik. Po rođenju Irac, koji sada živi i djeluje u Velikoj Britaniji.
Knjigu su predstavili: Fra Rajko Gelemanović, gvardijan Samostana male braće u Zagrebu na Kaptolu, brat mr. Dario Tokić iz Karmelskog samostana u Remetama i dr. Dubravka Raffaelli član Franjevačkog svjetovnog reda na Kaptolu u Zagrebu, koja je prevoditelj ove iznimno poticajne knjige.
Knjiga, koja na dubok način govori o molitvi, istovremeno je i zanimljiv roman, pa ju današnji čitatelj rado i lako čita.
Da ne pričamo o knjizi neka jedan njezin tekst govori o njoj:
(Prorok, str 88-94)
Mnogo prije nego što se Franjo rodio je Crkva, koja je jednom u svom središtu imala Krista i bila s njim u toplom zagrljaju ljubavi, počela ličiti na piramidu s Bogo-čovjekom na svom vrhu i grešnicima u svojoj bazi. Strme kosine djelovale su tako kao da se uz njih možeš popeti samo golemim ljudskim naporom uz dar milosti koji dolazi s vrha ili uz pomoć drugih svetijih duša koje su već dosegle vrh.
Očito je da uopćujem stvari, ali samo tako možeš sagledati jednim pogledom stanje koje je Franjo trebao preoblikovati.
U jednom nadahnutom koraku odbacio je iza sebe tisuću godina i čovjeku ponovno otkrio evanđelje u svoj njegovoj jednostavnosti, a zatim ga dijelio svima, svojoj braći u zajednici koju je osnovao i svijetu kojemu se predao da mu služi.”
“To mi je nešto potpuno novo”, priznao sam, “nikad o tome nisam tako razmišljao.”
“To je bilo novo i za mene”, rekao je Toni, “vidiš, Franjo je vratio Krista natrag u središte kršćanske duhovnosti na tako odlučan i djelotvoran način, da su to svi prihvatili s odobravanjem kao da je tako bilo oduvijek, od početka – ali nije.”
“Nisam imao pojma da je Franjo bio tako sjajan čovjek”, rekao sam.
“Ne, nije on bio sjajan čovjek”, rekao je Toni, “ako pod sjajem podrazumijevaš velike intelektualne sposobnosti i obrazovanost. On je bio vrlo jednostavan čovjek, čovjek svog vremena ali i čovjek potpuno otvoren Bogu pa je mogao s velikom jednostavnošću vidjeti ono što je velikim intelektualnim genijima tog vremena bilo skriveno. A kako je bio i čovjek svog vremena, bio je obuzet velikim kretanjima koja su dominirala duhovnim senzibilitetom njegovih prijatelja kršćana i njima se inspirirao.
Vidiš, manje od stotinu godina prije njegova rođenja cijela je Europa bila ponesena plemenitim kršćanskim idealom da oslobodi svete prostore od nevjernika koji su ih stoljećima držali. Ohrabreni Crkvom, podigli su se ljudi svih staleža da pomognu ostvariti taj sveti ideal. Vladari i robovi, vojnici i trubaduri, časni svećenici i prostitutke, zaista cijela je Europa pala u takvu groznicu oduševljenja koju nam je danas, tisuću godina kasnije, teško zamisliti.
Veliki čovjek, sveti Bernard propovijedao je križarima samo nekoliko desetaka godina prije negoli je Franjo rođen. On je Spasitelja doveo ponovno na Zapad, inspirirao ljude da daju svoje živote za taj sveti ideal, pričajući im o Spasiteljevu životu i zemlji u kojoj je živio. U vrijeme kad je Franjo odrastao, u obiteljima okupljenim oko ognjišta, u gostionicama, na tržnicama, kao i na plemenitaškim dvorovima, pričale su se i prepričavale priče o mjestima koja je svojom nogom posvetio Spasitelj.
Vrativši se s Istoka, putujući su trubaduri donijeli sa sobom nove instrumente i nove pjesme. Nisu više pjevali samo o dvorskoj ljubavi i dvorskim ljubavnim događajima, nego o nebeskoj, Božjoj ljubavi i o mjestima na kojima je ta ljubav dotakla čovjekov svijet.
Nije stoga čudo da je Franjina najdublja želja bila otići u tu Svetu Zemlju. Ne iznenađuje da je, kad se vratio, zapalio u srcima svih ljudi vatru ljubavi našeg Gospodina koja je njega zahvatila, koja je došla svima i koja je izabrala doći k nama kao nejako djetešce na prvi dan Božića.
Nije ni čudo da je za sebe i svoje prijatelje seljake sagradio štalicu na obroncima brda Greccio, visoko iznad doline Rieti i pozvao sve koji mogu doći da mu se pridruže u proslavi Spasiteljeva rođenja. Ta je svečanost obojila njihovo sjećanje iskustvom, koje će im nadahnjivati srca cijelog života.
Nadahnuće siromaška iz Assisi-ja, ta štalica koja je od tog vremena našla put u svaku kršćansku kuću, simbolizira ponovno rođenje Kristova čovještva i nalazi se u srcu kršćanske duhovnosti. No to nije bio kraj Franjine vizije. Na neki je način to bio tek početak jedinstvene i sveobuhvatne vizije koja je bila dublja od ijedne prije nje.
Vidiš, on je bio zapanjen činjenicom koja je potresla i cijeli svijet, da je u planu Božjeg stvaranja najvrednije da je Kralj, u komu je sve stvoreno, izabrao da dođe na svijet kao bespomoćno dijete kako bi mogao postati bratom svim ljudima, brat Isus kako ga je Franjo zvao. Ako je sve na svijetu stvoreno u bratu Isusu, tada prirodno, i cijeli svijet mora biti bratstvo. Veliki je grčki filozof Platon rekao da je svijet zatvor, a muškarci i žene su samo zatvorenici u njemu. Engleski dramatičar Shakespeare je rekao da je cijeli svijet pozornica, a većina ljudi i žena su glumci koji igraju svoje uloge. Predsjednik Sjedinjenih Država Amerike je rekao da je svijet tržnica, a muškarci i žene koji tu žive su ili prodavači ili kupci. Jedino je Franjo iz Assisi-ja rekao da je svijet bratstvo i svi u tom bratstvu su, prirodno, braća i sestre jedni drugima.
Nisu samo brat Franjo i sestra Klara, nego su tu i brat Sunce i brat Mjesec, brat Vuk i sestra Ovca, brat Oganj i sestra Voda, jer sve je stvoreno u bratstvu i u zajednici s Ocem koji ljubi svakoga i sve što je stvoreno i što je od početka u njegovu zagrljaju.”.
“Ne želim umanjiti veliku Franjinu viziju”, rekao sam, ” ali vjerojatno su već i mnogi drugi prije i poslije Franje imali takvu viziju premda se možda nisu izrazili na tako poetičan način?”
“O, da”, odgovorio je Toni, “ali ja sam tek na početku. Franjina vizija nije tu završila. Nije on bio samo romantični sanjar nego i praktični realist koji je mogao vidjeti nutrinu drugih, jer je već bio naučio gledati u sebe i ono što je vidio bilo je: premda su svi ljudi braća i sestre jedni drugima, to ne znači da se i ljube i da podržavaju to bratstvo. Ti možeš jako dobro smjestiti ljude u jednu zgradu i nazvati je bratstvom, mogu se svi stanovnici nazivati braćom, ali to još uvijek nije bratstvo. Oni su u bratstvu samo po nazivu, no mora se dogoditi nešto više što će u njih udahnuti bratsku ljubav i što će učiniti da postanu savršena obitelj.
Ono što Franjo i njegovi sljedbenici žele učiniti nije samo inspirirati ljude vizijom bratstva u kojem su rođeni, nego i vizijom bratske ljubavi pomoću koje mogu zajedno živjeti u miru i skladu. Način na koji se odlučio to učiniti rezultirao je revolucionarnim načinom vjerskog života, koji nije bio poznat ranije.”
“A kakav je to način?” zapitao sam žustro.
“Bilo je to stvarno vrlo jednostavno. Živjeti evanđeoskim životom prema Pismu, slijediti stope Isusa Krista.”
“Pa to sigurno nije bilo ništa novo?” rekao sam, “zar ne misliš da su i ostali redovi osnovani stoljećima ranije prije Franje to već pokušavali. Zar ne misliš da je pomalo preuveličano sugerirati da je to jedinstveno Franji i njegovim sljedbenicima. Zar se nisu svi redovi prije Franje osnivali na evanđelju?”
“O, da. Općenito na evanđelju”, rekao je Toni, “ali ne na evanđeoskom načinu života. Dozvoli mi da ti objasnim što pod tim mislim, jer to je jako važno ako želiš razumjeti franjevačku duhovnost. Općenito, vjerski je život prije Franje bio monaški. Sva ostala kretanja, poput kanonskih pravila, koja su izrastala ili se osnivala na monaškom životu, nikada nisu živjela ni namjeravala živjeti na evanđeoskom načinu života. Ako su slijedili pravila Benedikta, Bazilija ili Augustina, svoj su uzor vidjeli u načinu života ranih kršćana, odmah nakon Uskrsnuća. To je način života koji je opisan u drugoj glavi Djela apostolskih u kojem je monaštvo viđeno načinom života tih dana. I svaka je redovnička reforma uvijek kao uzor uzimala prvu kršćansku zajednicu i na njoj ponovno otkrivala temeljna načela svog vlastitog načina života po kojima će se obnavljati.
No Franjo nije bio veliki vjerski mislilac. Nije bio velik teolog ni intelektualac, no kad je shvatio da ga Bog poziva da ide u sela i gradove, na tržnice i u crkve prenositi poruku evanđelja, on je znao da to može provesti samo ako on i njegovi sljedbenici žive na taj način na koji je živio Isus sa svojim učenicima za vrijeme svog javnog djelovanja.
Možda to izgleda čudno, ali niti jedan vjerski način života nije to napravio prije Franje, a neki poput benediktinaca, to su čak isključili i svojim zavjetom ‘stalnosti’. Ono što želim reći nije kritika monaštva, jer monaški život nije nikad ni osnovan s ciljem da evangelizira svijet po Djelima apostolskim, nego po kontemplativnoj molitvi.”
“No što je s onim evanđeoskim pokretima, koji su kao i Franjo bili nadahnuti križarima i putovali okolo, propovijedali evanđelje i živjeli u siromaštvu?” zapitao sam.
“Da, no oni su propovijedali apostolski način života”, odgovorio je Toni, “to je način života koji se osniva na načinu života apostola koji su također Radosnu vijest širili po svemu poznatom svijetu . Nigdje u Franjinim zapisima nema ni jedne riječi o ‘apostolskom načinu života’. On i njegova braća obavezali su se živjeti kao što je živio Isus i njegovi učenici prije uskrsnuća. Franjo je shvatio da postoje tri neodvojiva dijela takvog načina života.
Postoji pustinjački ili osamljenički život, život u zajednici i apostolski život. Sva su tri neodvojivo povezana i ne postoji autentični franjevački život ako nedostaje ma i jedna sastavnica. To je način života koji je Franjo izabrao za sebe i svoje sljedbenike kao duhovnu strukturu koja će im omogućiti da žive život neprekidnog obraćenja srca. Ovo neprekidno obraćenje srca otvora ih bratskoj Božjoj ljubavi, a Sveti Duh ih povezuje u brižno bratstvo koje se ljubi, tako da će, kad budu propovijedali, njihova poruka biti predana svijetu i prije negoli otvore usta. To je razlog zašto su prva braća sebe nazivala pokajnici iz Asissi-ja, jer je njihova prva zadaća bila vježbati pokajanje da bi mogli propovijedati. Poput njihova oca Franje, i oni su nasljedovali Isusa tako što su se neprestano povlačiti u osamu, gdje su vježbali unutarnje pokajanje srca. Tek tada su bili sposobni primiti nešto od punine života i to kasnije dijeliti s braćom u zajednici. Samo na tom putu mogu postići savršenstvo i utjeloviti Isusovu molitvu na Posljednjoj večeri i tako postati znak svijetu da je bratstvo ljudi moguće, a to je ono što žele proširiti na sve ljude.
Znajući da je sve to nemoguće bez Božje ljubavi, Franjo je želio zapisati u svojim pravilima da je stvarni poglavar njegova reda Duh Sveti, ali konačni je nacrt bio napisan prije negoli je uspio to i učiniti.

Pogledajte galeriju slika. (Pogledajte i ostale naše galerije slika.)

« MIR NA ZEMLJI , za kojim su čeznuli živo svi ljudi svih vremena, može se očito sazdati i učvrstiti samo savjesnim obdržavanjem reda što ga je Bog uspostavio.

Naime, iz napretka znanosti i tehničkih iznašašća jasno saznajemo da i u živim bićima i u silama svemira vlada čudesan red, ujedno da i u čovjeku ima takvo dostojanstvo da je u stanju i dokučiti sam red i sebi pribaviti prikladna sredstva da ovlada tim silama i okrene ih sebi u korist….»

Tim riječima, počeo je prije 40 godina i 7 mjeseci papa Ivan XXIII enciklici koja je stigla svijetu i kršćanima kao proročki hrabra i neočekivana vizija, nacrt mogućeg sklada među pojedincima, političkim zajednicama unutar velike svjetske obitelji, čovječanstva.

Okruglim stolom organiziranim u ponedjeljak, 10.studenog u prostorima Tribine grada Zagreba, Povjerenstvo Nadbiskupije zagrebačke za ekumenizam i dijalog i Franjevački svjetovni red, Mjesno bratstvo Kaptol, odgovorili su na poticaj pape Ivana Pavla II da na primjeran način proslavi okruglu obljetnicu enciklike.

Upoznavanje s likom i djelom Ivana XXIII, analiza enciklike te doprinosa Katoličke crkve miru i svijetu, povjerena je četirima predavačima: bibličaru o. Bonaventuri Dudi,

dr. Stjepanu Balobanu, profesoru moralne teologije i v.d. pročelnika Katedre Socijalnog nauka Crkve na KBF-u, dr. Nevenu Šimcu , savjetniku pri vladama zemalja kandidatima za ulazak u Evropsku uniju, te biskupu Vladi Košiću .

Dvjestotinjak slušatelja imalo je to večer izuzetnu priliku da se upozna s ovim draguljem, dokumentom iz riznici Socijalnog nauka Crkve, a među slušateljima uz naše Framaše, trećoredce i «nesvrstane» Zagrepčane, bili su pozvani, a i odazvali su se, predstavnici drugih kršćanskih zajednica.

Iz zanimljivih promišljanja, podataka, analiza odlično pripremljenih predavača, izdvajamo ovom prilikom nekoliko misli, poticaja za razmišljanje za sve koji nisu imali sreću naći se te večer na Kaptolu 27.

A za one koji žele i svojim ušima čuti što se o » Miru na Zemlji» govorilo« za okruglim stolom», preporučamo tonski zapis na CD-u, koji se može dobiti u sobici FSR-a.

O. Bonaventura Duda:

Izabran je za papu u 79. godini….Ja se sjećam, kada smo slušali na radiju, kako je jedan ugledan pater rekao. «O što smo doživjeli! Staroga papu!» A dva, tri, četiri dana nakon toga već smo vidjeli da stupa novim koracima koje nismo ni očekivali. Na Božić, posjetio je dječji vrtić «Bambin Jezu», a dan kasnije na Stjepanje, u zatvoru Regina Cieli 1 200 zatvorenika. Molio je da ga povedu i u zatvorske ćelije gdje su bili oni koji su nekoga i ubili. Rekao je: «Ja sam došao k vama, kad vi niste mogli doći k meni». … Koncil je pripisao svom nenadanom nadahnuću. ..

… Koncil je veledjelo, ali nije se lako rađao. Bilo je 400 ljudi u pripravi od 1960. – 1962. A kad je počeo, jedan sat je ulazila procesija iz Dvorova do bazilike sv. Petra

11. listopada 1963., 2 540 koncilskih otaca punih je sat i pol prolazilo Petrovim trgom, koračajući dostojanstvenim korakom na otvorenje koncila. U beskrajnoj povorci bjelila se cijela šuma mitri na glavama svake boje kože , a među njima gdje-gdje isticale su se zlatne krune istočnih patrijarha. Prvi put u povijesti skupila se zaista cijela crkva u Rimu: Afrikanci, Azijci, Latinoamerikanci, crkava trećega svijeta, ne samo biskupi i misionari iz Evrope. S njima su u Vatikan došli i problemi današnjeg svijeta, strahovi i čežnje suvremenih ljudi, teškoće koje imaju sa starom damom Crkvom, stigla je i nada da će moći promijeniti svijet. Usred biskupa i opata, svih dijelova zemlje stari papa nakon ulaska u katedralu silazi s nosiljke i nastavlja pješice do oltara …može li biti jedan od njih, brat biskup a ne kralj- papa na čelu neke vladarske klike…

Time su otvorena vrata , zidovi su porušeni, i papa, kad su ga pitali što se nada kada će taj koncil svršiti? Rekao je «Hvala Bogu, rekao mi je da počnem, a kada će svršiti neka se ON pobrine!»

dr. Stjepan Baloban:

Papa ovdje donosi, možemo slobodno reći, katalog ljudskih prava u socijalnom nauku Crkve. Ivan Dobri podsjeća na temeljna prava dostojanstva čovjeka. Ona vrijede za svakog čovjeka na zemlji bilo koje boje kože, bilo koje narodnosti, bilo koje kulture, bilo kojeg vjerskog ili svjetonazorskog uvjerenja, za siromašnog i bogatog, obrazovanog i manje školovanog. Spontano se postavlja pitanje što učiniti da se ova i druga čovjekova prava, u svijetu počnu ostvarivati i ne ostanu mrtvo slovo na papiru? U odgovoru na to pitanje, papa objašnjava povezanost prava i dužnosti. Želi poručiti ono što se danas često zaboravlja. U konkretnom životu čovjek ne može ostvariti svoja prava ako ignorira svoje dužnosti. To je jedna od temeljnih poruka ovog dokumenta!

…. Ljudska prava koja proizlaze iz ljudske naravi, vezuju se uz isto toliko dužnosti. Primjerice pravo na život, vezuje se s dužnošću čuvati život Određeno naravno pravo jednog čovjeka određuje dužnosti drugih ljudi. One dakle koji zaboravljaju posvema, ili premalo ističu svoje dužnosti, dok sebi svojataju prva valja nekako usporediti s onima koji jednom rukom grade kuću, a drugom je ruše. U ostvarivanju prava potrebna je međusobna suradnja i odgovornost. Papa govori o svijesti odgovornosti, poštivanju i izvršavanju dužnosti iz unutrašnjeg uvjerenja, a ne vanjskom prisilom i nagovaranjem

…Temeljni uvjeti za mir na Zemlji jesu 4 potrebe ljudske duše: istina, pravednost, ljubav i sloboda. Ovdje možemo govoriti da se zajednički život u miru temelji na 4 stupa / dobro je zapamtiti članak 35. enciklike /… Dakle mir u ljudskoj zajednici temelji se na istini, svatko prizna koja su mu prava i dužnosti prema drugima, pravdi… svatko poštuje tuđa prava i ispunjava svoje dužnosti, ljubavi, svatko osjeća tuđa prava kao svoja , i slobodi … zajednica ljudi je jedino moguća u slobodi u kojoj se poštuje dostojanstvo svakog građanina.

U poruci za svjetski Dan mira, sadašnji papa Ivan Pavao II, ove godine s pravom podsjeća na ono što se ubrzo zaboravilo, naime dokument «Mir na Zemlji» je prethodio danas brojnim pokretima za ljudska prava koji su dala konkretan politički izraz jednoj od vodećih dinamika Suvremene povijesti. Jedina razlika između ovog dokumenta «Pacem in terris» i današnjih pokreta za ljudska prava je u tome što za Ivana XXIII ljudska prava i dužnosti idu zajedno, a većina modernih pokreta za ljudska prava gotovo ne prepoznaje važnost dužnosti.

Dr. Neven Šimac:

Kao i kod osoba, političke zajednice imaju i prava i dužnosti. Njihovi odnosi se imaju usklađivati i temeljiti, kaže papa, na 4 stupa koja su gotovo identična onima o kojima smo maloprije govorili, a to su: istina, pravednost, aktivna solidarnost – koja je nekako pandan ljubavi i sloboda. Tu postoji jedna snažna paralela odnosa država i osoba.

Jer političke zajednice nisu iznad osoba. A isto tako političke zajednice nisu autonomne , odnosno slobodne činiti sve što im je drago….

Istina od međunarodnih političkih zajednica zahtijeva prirodnu jednakost svih zajednica, ali odmah tu papa govori o dostojanstvu osobe. Mi nećemo u tom tekstu naći čiste političke analize, ako ona nije personalizirana, ako nije podcrtana važnost ljudske osobe, i jednakost svih zajednica, bez obzira na razlike koje postoje u znanju, bogatstvu, iskustvu, …Stoga u ime istine, kaže enciklika, valja odbaciti svaki rasizam, jer svi su ljudi iste plemenitosti.

Treba odbaciti eksploataciju slabijih, treba odbaciti dominaciju nad manje prirodom ili okolnostima obdarenim zajednicama, tj. nad onima kojima je manje dano.

Pokušajmo pogledati kako je svijet reagirao u to i proteklo vrijeme.

Sjećate se one zakletve « Nikad više!», nakon II svjetskog rata? Međutim ako pogledamo danas ima li rasizma, mislim da ga ima. Ima antiislamskog rasizma, ima antikršćanskog u jednom dijelu svijeta, ima antijudaizma koji je u porastu.

Osim toga postoje li pravedni odnosi u zajednicama? Mislim da ih nema! Politika bogatih bila je nepravedna, sebična i agresivna i mislim na mnoga pravila Svjetske trgovinske organizacije

Dobro, kako smo reagirali mi kršćani? Ima li u nas Hrvata antiislamskog rasizma? Je li naš antijudaizam potpuno zamro? Ili smo stvarno uzeli Židove za svoju stariju braću, kako nas upućuje ovaj papa?

I konačno, treba se sjetiti da ipak ima zauzetih kršćana u nevladinim organizacijama diljem svijeta, gdje se itekako bore za jednakost ljudi i jednakost naroda, posebno u Svjetskom socijalnom forumu kojemu je kuću, dom, dalo jedno katoličko sveučilište. Međutim u tom istom tekstu papa želi osuditi grijeh gaženje ugleda i časti zajednice….

Papa inzistira na potrebi poštivanja nacionalnih manjina, na potrebi da se ne sprječava njihova vitalnost, tj. njihovo širenje i da je to veliki grijeh protiv pravednosti. Ali isto tako, papa kaže da niti manjine ne smiju pretpostavljati, stavljati nad,univerzalne ljudske vrijednosti svoje vlastitosti.

Kad pogledamo odnos prema manjinama, onda ćemo vidjeti da velike europske države ne žele priznati da manjine uopće postoje. Svi su građani jednaki i nema manjina! I zato Viječe Europe u Evropskoj konvenciji o pravima manjina, koja je usvojena, nema definicije manjina. Treba se upitati ne čine li »veliki» prilično velik grijeh, stavljajući svoje osobitosti nad univerzalne vrijednosti? …. Ali možemo se i mi upitati ovdje u Hrvatskoj, dali je Hrvatska iznad svega? Jeli baš iznad svega? Upitajmo se jesmo li mi kršćani savršeni u tom smjeru. Bavi li se naša komisija » Justicija et pax» u Hrvatskoj, pa i Bosni i Hercegovini ovim pitanjima? …Smeta li nas vitalnost Albanaca? Demografija Roma? I jesmo li u tom pogledu pravedni ?….

biskup Vlado Košić:

….Ne može se nebiti graditelj mira i zvati se kršćaninom… Na početku, svake godine, pa i ove, 1. siječnja na Dan mira, papa daje svoju poruku o miru. Upravo ovogodišnja poruka Ivana Pavla II naslovljena je «Pacem in terris, trajna obveza «. Spominjući duboki nered koji je vladao u svijetu kada je Ivan XXIII napisao encikliku, papa je podsjetio kako je to bilo vrijeme velikih strepnji, Berlinskog zida, Kubanske krize … Papa Ivan XXIII promatrao je svijet očima vjere i razuma i nazreo i protumačio već prisutne elemente novoga doba kako to Ivan Pavao II zove «obećavajući početak duhovne revolucije»

Vjerujem daće vas ovaj izbor potaknuti na razmišljanje i djelovanje…

Ivan Dobri ostavio nam je svoje djelo, izraslo iz duga, ponizna i mudra života. Sažetak svega njegova životnog iskustva dao je na svojoj smrtnoj postelji, dan uoči smrti:

«Sada smo više nego ikada sigurno, više nego u prošlim stoljećima, pozvani da služimo čovjeku kao takvom, a ne samo katolicima, da poglavito i posvuda branimo prava ljudske osobe, a ne samo prava Katoličke crkve. ..Ne mijenja se evanđelje, već ga mi počinjemo bolje shvaćati… došao je trenutak da se priznaju znakovi vremena, i gleda daleko»

/ «Utopija Ivana XXIII» Giancarlo Zizola, KS 1977./

izvještaj priredila Ljubica Stojanovski

fsr_2003_11.doc (Microsoft Word Document, 188 KB)