Na 13. sjednici Vijeća utvrđen je kalendar susreta i slavlja u 2004. godini.

kalendar_2004.doc (Microsoft Word Document, 349 KB)

BILJEŠKE S PREDAVANJA ZA NOVOZAVJETOVANIKE FRANJEVAČKOG SVJETOVNOG REDA IZ ZAGREBAČKIH BRATSTAVA

Sv. Ksaver, dne 17. prosinca 2003.

fra Zvonimir Brusač, TOR

Bogoslovne kreposti vjere, ufanja i ljubavi

Uvod

Vjera, ufanje i ljubav su bogoslovne kreposti, tri kreposti koje nam Bog daje, temelje se na Božjem daru. Zašto govorimo o vjeri, ufanju i ljubavi, a ne o vjeri, nadi i ljubavi? Zato jer je ufanje vjerska dimenzija nade.

Što je zapravo vjera?
Što je zapravo ufanje?
Što je zapravo ljubav?
Mi molimo: Umnoži nam vjeru! Učvrsti nam ufanje! Usavrši nam ljubav!

Bogoslovne kreposti možemo nazvati i božanskim krepostima.
Po čemu je čovjek čovjek? Po slobodi, razumu, osjećajima, volji, sjećanjima. Vjera je spoznanje istine, nada ili ufanje ne oslonac u teškoćama, ljubav je sposobnost izbora, djelovanja i stupanja u odnose.

Krepost je riječ koja se danas rijetko upotrjebljava. U kršćanstvu govorimo o kršćanskim krepostima. Što je krepost? Stabilno raspoloženje za činjenje dobra. Tko je krepostan čovjek? Onaj koji je sposoban, ima stalnost, izvježbanost da čini dobro. Za vjeru, ufanje i ljubav kao kreposti traži se da budu stalne.

Kreposti su u korijenu osobnog duhovnog života i ulaze u samu strukturu kršćanina. Vjerom, ufanjem i ljubavlju ulazimo u sam Božji život. Vjera je sudioništvo u božanskoj istini, ufanje je posljedica Božje pomoći čovjeku, a ljubav je sudioništvo u Duhu Svetom. Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan (Rim 5,5). Po kreposti ljubavi postajemo dionici Duha Svetoga. Ufanjem se čisti duša da se oslanja samo na božansku pomoć i moć. Vjera je kolanje Duha Svetoga prema Ocu i Sinu. Bog je izvor, poticaj i objekt kreposti. Te tri kreposti oživljavaju i prožimlju sve drugo naše djelovanje.

1. VJERA

Vjera se usredotočuje na Isusa Krista. Da bi se čovjek krstio mora vjerovati. Vjera u Krista prethodi kršćanskom životu. Milost Duha Svetoga darovana je vjerom u Krista. U nas se odmah prelije Duh Sveti. Vjera je počelo i korijen, klica iz koje ide duhovni život.
Vjera podrazumijeva naviještanje Evanđelja. Povjerovali smo, krstili smo se, vjerujemo, ufamo se i ljubimo. Naviješta li nam se još uvijek Evanđelje? I daljnja vjera ovisi u naviještanju Evanđelja. Vjera se tako hrani, raste, produbljuje i proširuje. Evanđelje je napisano za vjeru.
Vjera je uvjerenost u zbiljnosti, tj. istine kojih ne vidimo, o kojima nemamo neposredan, cjelovit uvid u jednom trenutku. Vjera je uvjerenost da je tako kako nam se naviješta.
Promišljajmo o naravi vjere. Što je vjera? Što dobivam vjerom? Po čemu se razlikujemo od nekoga tko nema dar vjere? Suprotstavljanje razuma vjeri je napast! To ne treba prihvatiti. Vjera je jedan od načina spoznavanja istine, a znanost ima svoje metode. Vjera i znanost dva su puta koja ne treba suprotstavljati. Treba izbjeći zamku da suprotstavljamo vjeru i razum. Papina enciklika o vjeri i razumu govori o dva puta spoznaje.
“Ja vjerujem” sadrži vjeri vlastito svjetlo. Vjera traži istinu. Vjera je ambijent našeg duhovnog života.
Abraham se zaputio ne znajući kamo ide. To je VJERA. Descartes traži da se ne prihvati istinitom nijedna stvar za koju se ne može bjelodano spoznati da je takva.
Vjera se tiče stvarnosti koji nisu očigledne, zahtijeva zalaganje vjernika koji ne može ostati na razdaljini kao promatrač. Znanost i vjera su nespojive samo ako se apsolutizira znanstvena metoda. Vjera traži razumijevanje. Razumijevanje stvara drugu vrstu znanja. Mudrost je znanje koje čovjek dobiva kada hodi putem vjere. Odnosi se na moralno ponašanje i na život kao takav. Temelji se na osobnom iskustvu. Mudrost nije u opreci sa znanošću. Sv. Augustin kaže: Nemoj tražiti da razumiješ kako bi vjerovao, nego povjeruj pa ćeš razumjeti. I sv. Anzelmo kaže: Tko ne bude vjerovao, neće razumjeti. Potrebno je prepustiti se vjeri, ući u iskustvo. Vjera je napredak u spoznaji i mudrosti.

U Novom Zavjetu nalazimo dva primjera za vjeru:
1.) Poziv prvih učenika u Markovom Evanđelju
Sjetimo se Starog Zavjeta: Abraham se zaputi…. Vjera je osobni DA Božjem pozivu. Ona zahtijeva cijelu osobu. Vjera znači napuštanje vlastitih ideja.
2.) Petrova vjeroispovijest
Apostoli su prikovali svoju vjeru uz Isusovu osobu. Svakome od nas upućeno je pitanje: Što Ti kažeš: tko sam ja? Odgovor je: Isus Krist. Petrov odgovor je potpun: Ti si Krist, Sin Boga živoga. Isus Krist, Sin Božji. Crkva će braniti istinu o Isusu Kristu. On je taj u koga želiš i možeš vjerovati. Crkva odbija pokušaje da se Isusa Krista svede na čovjeka. On je Sin Boga života, rađa se od Oca prije svih vjekova, istobitan je Ocu, pravi čovjek i pravi Bog. Petar kaže: Ti si Krist, Sin Božji. Tako pomiruje dvije krajnosti. Isus je sin žene i Božji Sin. Vjera može doći po božanskoj obnovi. Ona je dar. Petru je dana Istina. Petrova vjera nije samo uzor, nego je i temelj vjere Crkve. Crkva je zajednica onih koji će vjerovati kao Petar. To je vjera u Kraljevstvo nebesko čiji je početak Crkva. Mi primamo dar vjere, ali on nam nije nametnut. Vjera ima objektivni i subjektivni sadržaj.

2. UFANJE – NADA

Ufanje dolazi od riječi uhvatiti se, osloniti se. Vjera i ufanje usko su povezani. Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo.
Nada je krepost čovjeka na putu prema vječnom životu koji susreće teškoće i rizike. Ufanje je uzdanje u Milost Boga koji će dati da se nadvladaju te teškoće. Ufanje računa na Božju pomoć.
Sloboda je opkoljena opasnostima: vanjskim napastima i unutarnjim opasnostima. Sv. Pavao kaže: Htjeti mi ide, ali ni i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim (Rim 7,18-19). Čovjek je ranjiv, slab, potreban je ufanja, oslonca na Boga. Odgovor Pavlu je: Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje. Pavao opet kaže: Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Imamo dakle slijed: nevolja-postojanost-prokušanost-nada.
U nadi se može rasti. Vjera ne ostaje sama, njezin prvi plod je ufanje.
Mi imamo želje: dobar život, lijep život, slobodno zajedništvo, da činimo i primamo dobro. Nada nastupa kad te naše želje dolaze u pitanje.
Krepost ufanja uključuje SMJELOST bivstvovanja i djelovanja, HRABROST, prihvaća rizike, strpljivo podnoseći nevolje i boli, ne preže ni pred smrću.
I ufanje je dar. Treba njegovati i dar nade.
Ljudima treba ponuditi vjeru da se iz nje rodi nada. U depresiji, potištenosti gubi se volja za rad. Potreban je dar ufanja.
Abrahamu je ufanje bilo oslonac. Naviješteno mu je da će mu se roditi sin, a kad se to ostvarilo nada mu je stavljena na kušnju. Abraham je pritiješnjen. Od njega se traži da prinese sina za žrtvu paljenicu.
U Blaženstvima vidimo autentično kršćansko iskustvo. Daje nam se obećanje. Blago onima, o kako su sretni… Sreća se najavljuje ožalošćenima, siromašnima, onima koji trpe zbog nepravde, odmah se ulazi u iskustvo nesreće, a u svim Blaženstvima najavljuje se Kraljevstvo nebesko. Ono će se OSTVARITI, ipak je njihovo Kraljevstvo nebesko. Sadržaj i tajna nade je u tome da nam je obećana pomoć. Imamo iskustvo teškoća, ali nada će se ISPUNITI. Kraljevstvo nebesko ipak će se dogoditi, počet će se događati već ovdje na zemlji. Kršćanska nada je ufanje da će mi Bog pomagati u teškoćama. To je put obećanja, kušnje i nagrade. Taj put možemo prepoznati i u Isusovom životu. Imamo najave i proroštva da će doći Spasitelj. To spominjemo u Došašću. Isus je došao, ali nije bio prihvaćen. Otajstvo Utjelovljenja povezano je s otajstvom Muke i Smrti i s Otajstvom Uskrsnuća.

3. LJUBAV

Ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav (1Kor 13,13).
Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ… (Iv 14,23)
Krepost ljubavi također je božanska krepost. Božja ljubav razlivena je u našim srcima (usp. Rim 5,5). Ljubim onom ljubavlju kojom je Isus ljubio mene. Ta je ljubav bila tako velika da je Isus ušao iz ljubavi u muku i smrt. S tom širinom i dramatičnošću ljubavi obnovio je moje dostojanstvo.
Primio sam krepost božanske ljubavi. Mogu ljubiti tom ljubavlju. Krepost je dar koji traži suradnju. Dan nam je Duh Sveti i Ljubav Božja.
Nada ne postiđuje (usp. Rim 5,5) Ufanje nije bespredmetno, jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim (usp. Rim 5,5). Srce je središte čovjekova bića. Ako je čovjek sposoban ljubiti kao Bog, ima nade.
Što je ljubav? LJUBAV JE DAVANJE PREDNOSTI DRUGOME, promicanje drugoga u njegovom biću, da drugi bude drugi. Bog nas ljubi jer promiče nas, da budemo ljudi u potpunosti. Bog nas ljubi, promiče naše dostojanstvo, cijeni nas, žrtvuje se da bi se to naše dostojanstvo ostvarilo.
Ljubav – grčki agápe – to je poštovanje i dobronamjernost. Latinski dilectio je postojana duhovna ljubav, a caritas je osjećaj i vrijednost koja se pridaje onome što se ljubi, što volimo.
Ljubav između božanskih osoba, ljubav Kristova, primljena po Duhu, konkretizira se u drugim krepostima. Npr. nenasilnost je poštovanje dostojanstva drugog.
Novo millennio ineunte napominje da zajedništvo uključuje pozitivni pristup drugome, zapažanje onoga što je kod drugoga dobro.
Sv. Toma Akvinski govori o božanskoj ljubavi u terminima prijateljstva. Prijatelji promiču dostojanstvo jedan drugome i međusobno čuvaju osobnosti.
Kršćanin je na putu rasta. Postoji početak tog puta, gdje još nismo ostvarili širinu ljubavi. Sposobni smo sve više ljubiti na Božji način. Sveci su oni koji su na vidljiv način zaživjeli božansku ljubav tijekom svog života. Osoba koja ljubi božanskom ljubavlju posjeduje zrelu slobodu, gospodstvo nad sobom, usmjerava život prema služenju.
Savršenstvo ljubavi je DAR, Božja Milost kojoj smo se otvorili po molitvi, Euharistiji (ona je sakrament ufanja, obnavljamo volju da nasljedujemo Isusa), ispovijedi.
Ljubav je plod Duha. Čitamo u Gal 5,22: Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Ufanje je plod vjere. Sv. Leon Veliki kaže da je ljubav snaga vjere, a vjera je snaga ljubavi (spoznao sam Boga, pa ga ljubim), da su jedna za drugu potpora i svjetlo, sve dok dar gledanja Boga ne zadovolji želju vjere.

Bilješke pohvatala:
Antica-Nada Ćepulić
(predavanje je pripremljeno na temelju knjige S. Pinckaersa, Pavlov i Tomin nauk o duhovnom životu, KS, Zagreb 2000)

Pogledajte galeriju slika. (Pogledajte i ostale naše galerije slika.)

SAMOBOR
Kuća susreta Tabor
6. prosinca 2003.g.
SUSRET ANIMATORA 2003.g. ZAPOČNIMO BRAĆO IZNOVA

Izvadak iz zapisnika

Drugi, poslijepodnevni dio susreta počeo je u 14:30 sati. Dunja je najavila da će nam biti podijeljeni paketići i strogo zabranila da ih tresemo, dodirujemo ili otvaramo. Onda su sestra Zdenka i sestra Đurđa unijele košarice pune šarenih paketića. Dunja je provela mali kviz, znamo li zašto smo dobili paketiće. Razveseljeni, svi smo se sjetili da je danas sv. Nikola te smo pomislili da se je i nas sjetio iako nismo očistili i izvjesili čizmice za darivanje. No to nije bio točan odgovor. Pali su i drugi odgovori, jedan lukaviji od drugog. Mladen je ponizno rekao da su paketići sigurno zato da nas se utješi što smo bedasti pa se ne možemo dosjetiti pravoj svrsi, Zoran, iskusni naš ministar je rekao da nas Dunja sigurno hoće podmititi. Dunja je sve odgovore ocijenila kao približno točne, u smislu “ima tu nešto”, a tada nam je dopustila da zamotuljke otvorimo. Pokazali su se sadržaji paketića: 6 jabuka, 5 limuna, 6 mandarina i 5 celofanskih paketića oraha. Tada smo saznali koja je zapravo bila nakana tih paketića. Prema dobivenim plodovima trebali smo se svrstati u radne grupe za drugi dio našeg susreta.

A onda su stvari postale ozbiljne…

I. ZADATAK

Zadatak svake grupe je: definirati generacijsku grupu. Ali definicija mora biti subjektivno obojena. Dakle, ne što je generacijska grupa kao neformalna organizacijska forma našeg bratstva, nego što je generacijska grupa za tebe (tj. za limune, mandarine i ostale plodove).
Kako će se plod sastojati od pripadnika raznih generacijskih grupa, a definicije moraju proizaći iz subjektivnog doživljaja grupe, to je moguće da će se doći do dvije ili čak više definicija.
Pravilo je da jedna grupa plod može dati najviše dvije definicije.
S druge strane da bi se uopće došlo do definicije morat ćete se dogovarati unutar grupe ploda. Dogovor mora biti plodonosan.
Ali pazite! Definicija mora biti po sadržaju i formi usporedba. I to ne bilo kakva usporedba, nego što sličnija usporedbama pomoću kojih je Gospodin tumačio učenicima i narodu.

Za ovaj zadatak imate na raspolaganju 20 minuta.

Uputa: Izaberite jednog između vas koji će definiciju – usporedbu prezentirati forumu plodova. Prezentacija ne bi smjela potrajati duže od 5 minuta.

(Plodoviti) Forum o prvom zadatku
Plod grupa JABUKA

Generacijska grupa je kao gnijezdo. Mjesto topline, suradnje i odrastanja u kojem počinješ učiti o zajedništvu, ojačavaš za let, nalaziš zaštitu. Gnijezdo treba čistiti, održavati, popravljati u ljubavi i odgovornosti. Ptići iz gnijezda ojačaju, kreću zajednički na put ka određenom cilju. Jato pazi da nitko ne zaostane ili propadne.

Plod grupa ORASI

Generacijska grupa je kao tvrdi orah, koji se teško otvara, ali kad se otvori jezgra rađa razgranatim stablom, pušta duboko i jako korijenje, rađa slatkim plodovima koji su sjeme za nove plodove.

Plod grupa LIMUN

Generacijska grupa je kao Otac, koji s radošću očekuje svakog “izgubljenog sina”

Plod grupa MANDARINE

1. Generacijska grupa je kao oaza u kojoj je Izvor Vode Žive oko koje se okupljamo, u kojoj se
napajamo i kao potoci Vode Žive raznosimo Radosnu Vijest.
2. Generacijska grupa je kao gorušičino zrno koje pavši na plodno tlo raste i donosi obilat rod u kojem
se gnijezde ptice nebeske.

II ZADATAK

Zadatak broj II nosi konspirativni naziv Muke po animaciji. Ali pazite, ne radi se o mukama u objektivnom smislu, tj. koje su po prirodi stvari vezane uz animaciju, niti o mukama koje uzrokuju ponašanje, stavovi, otpori u grupi. Radi se o skroz osobnim, intimnim mukama koje prolazi animator u sebi.
Važno je! Opisati osjećaj muke (npr. mučnina, nelagoda, sram, ljutnja, grč). Opis treba biti podroban, što je moguće slikovitiji, vjerniji. Nadalje, muku treba opisati i s obzirom na posljedicu koju izaziva (npr. želim odustati, pitam se čemu sve to, gubim samopouzdanje). Ovaj posao zahtjeva hrabrost grupe ploda unutar sebe, jer će nužno doći do razotkrivanja. Prema vani, prema drugim plodovima neće trebati tolika hrabrost, jer će prezentant govoriti o mukama jednog animatora, nastalog uopćavanjem iskustva grupe ploda, dobit ćemo npr. animatora – limun, mandarinu i sl.

Ukoliko će vam to biti moguće pokušajte i u svojoj grupi ploda uočiti koje su muke karakteristične odnosno koje muče veći broj animatora, a koja se muka pojavljuje samo kod jednog ili dvoje.Bilo bi divno da uočite humornu stranu cijele priče. Sve možete sažeti u priču, u pjesmicu, u ilustraciju.
Vrijeme rješavanja zadatka – 20-25 minuta, prezentacija 5 minuta.

(Plodoviti) Forum o drugom zadatku

Plod grupa JABUKA
- osjećaj mučnine prilikom pozivanja na sastanak grupe. Izgovori zbog nedolaska padaju teško. Pitaš
se hoćemo li se uopće sastati.
- osjećaj krivnje i neuspješnosti, jer misliš da si nešto krivo učinio ili kazao.
- jesi li uopće pozvan za animatora ili se namećeš drugima.
- osjećaj poraza – ne prihvaća se namjera uloženog truda
- poučna metafora: “ako jašiš oni te zbace, ako pustiš oni te vode kamo ne treba”.

Plod grupa ORASI

- muke po animaciji :
- muka zbog osjećaja velike odgovornosti; to su bogu zavjetovani ljudi
- muka kao gubitak hrabrosti zbog velike grupe ljudi
- muka je znati saslušati drugoga i imati stupanj tolerancije
- muka iz rasplinjavanja u svjetovnom zbog znatiželje, koje nisu u duhu Evanđelja i franjevaštva
- muka zbog slabog poznavanja braće u zajednici
- muka kad netko ne dođe na sastanak grupe.
Zaključak grupe: potrebno je ustrajati

Plod grupa LIMUN

- osjećaj tjeskobe, muke ali “Čaša žuči se najlakše popije s čašom meda” s tim što je čaša žuči puno
manja.

Plod grupa MANDARINE

Mandarine su došle do zaključka da muke postoje, ali nisu jako izražene zbog tolerancije i ljubavi sa kojom se odnose članovi grupe i kojom su spremni jedni drugima praštati. (Napomena! U ovoj su se grupi našli animatori mlađahnih gen. grupa i naš ministar kojeg i onako svi vole).

III ZADATAK

Zadatak glasi: Nabrojiti što veći broj možebitnih uzroka neuspjehu generacijskih grupa.

Naravno da ćete vi imati ideje i znanja na temelju vaših ili vama poznatih iskustava, ali mada od toga nećete moći pobjeći, probajte zamišljati, pretpostavljati, razloge radi kojih generacijska grupa ne bi mogla naprijed, ili bi se čak raspala.
Koji su objektivni razlozi teškoća u generacijskim grupama, dakle oni koji nisu vezani, odnosno ne proizlazi iz karakteristike osobe animatora, niti članova. Koji se nužno pojavljuju uvijek. Naročito razmislite o onom najopćenitijem što utječe na motivaciju da se sastaje i raste u grupi, ili da se izbjegava grupa. (Stavljajte se u ulogu članova grupe, a ne animatora.)
Vrijeme za rješavanje zadataka 20-25 minuta, prezentacije 5 minuta.

(Plodoviti)Forum o trećem zadatku

Plod grupa JABUKA

- nedovoljna ozbiljnost u shvaćanju zavjeta
- nesposobnost prihvaćanja nekih osoba ili opraštanja
- nisam uvjeren da je generacijska grupa doista nužna što proizlazi iz lošeg iskustva
- uzmak radi neuspjeha
- loš animator u smislu dominacije
- vrijeme kao faktor (zaposlenost, zauzetost, žurba)
- pitanje jesam li na pravom mjestu (što će se, nadamo se riješiti privremenim zavjetima)
- pitanje smisla i cilja
- iskrenost
- pitanje zrelosti

Plod grupa ORASI

- nedovoljno poznavanje i povezivanje u vrijeme formacije
- osjetljivost na intelektualne razlike
- načini poticanja braće
- dati svakome mogućnost da govori o onome što želi
- osmišljavanje susreta
- pitati za savjet druge generacijske grupe
- spremnost animatora da se povuče, te dade priliku drugima da budu animatori
- slažemo se da animator bude 3 godine, ali da se tajnim glasanjem članovi izjasne da li žele promjenu
animatora ili dotadašnji ostaju
- ako animator ne može doći, obavezno je da pošalje zamjenu iz grupe (misli se na sve sastanke)

Plod grupa LIMUN

- trajna formacija (ljudski obziri, prioriteti, monolozi animatora, razne provenijencije, različitost
odgoja i motivacije …)

Plod grupa MANDARINE

- nedovoljna povezanost članova grupe
- nedovoljno poznavanje članova grupe
- nedovoljna tolerantnost članova grupe
- neprihvaćanje različitosti mišljenja
- školski pristup održavanju sastanaka
- sama osoba animatora koji ima krivi pristup, nameće svoje mišljenje i svoj stil rada ili ga ostali
članovi ne prihvaćaju iz bilo kojeg drugog razloga
- pripadnost članova grupe nekim drugim skupinama ili grupama, karizmatskim pokretima
- nedovoljan trud animatora oko svoje grupe.

________________________________________________________________

Nakon uspješno riješena sva tri zadatka, kao nagradu uživali smo u slici koju su napravile naše sestre Zdenka, Sofija, Nada i Marijana.
Budući da je početna ideja bila Zdenkina, njoj je i pripala dužnost da nam opiše i objasni sliku.
(Namjerno vam nećemo napisati što je Zdenka rekla nego vi sami pokušajte opisati sliku.)

Susret animatora završio je u 17:45 sati, naravno, molitvom. I to molitvom Očenaša kako ga je volio moliti naš Sv. Franjo. Ova molitva se nalazi u Spisima Sv. Franje u poglavlju XV. “Tumačenje Očenaša”.

I taman kad smo mislili da je susret dovršen, Dunja nam je uspjela zadati domaću zadaću!!! Svima su nam podijeljeni Upitnici br. 2. koje smo morali ispuniti doma i donijeti odmah sutradan 07.12.2003.g. na Skupštinu našeg Bratstva.

.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-.-

Ali ovim nije završen i zapisnik, jer još morate (!?) pročitati i kako se naša Dunja osjećala za vrijeme dopodnevnog dijela susreta kojeg smo nazvali “Pogled unatrag”.

Dunja mi je u povjerenju rekla :
Meni je to bio najteži dio susreta. Kao da se ništa od onoga što sam očekivala nije ostvarilo. Dapače kao da se i sav trud uložen u dotadašnje susrete pokazao uzaludnim, promašenim. Kao da ništa od onoga što sam slutila i pomalo shvaćala nisam uspjela artikulirati u razumljivu poruku.
Uzela sam u obzir i činjenicu da je na ovom susretu sudjelovalo samo 24 animatora, a od toga 8 onih koji su zavjetovani 2001, 2002. i 2003. god. Zatim da i stariji animatori nisu sudjelovali na svim susretima, da su se susreti odvijali u razmacima od godinu dana u razdoblju od 6 godina, ali nije pomoglo.

Istina je da se niti na jednom od tih prijašnjih susreta nije unaprijed govorilo: “ovim hoćemo postići to i to, a ovim drugim to i to.” Niti smo na kraju donosili zaključke: “Na ovom susretu dogodilo se to i to, pa je time ostvaren taj i taj cilj ili točka plana.” I to ne samo radi kratkoće vremena ili propusta u planiranju ili nedostatka ikakve ideje o cilju, nego stoga što se zapravo radilo o otkrivanju i to o zajedničkom otkrivanju puta i metode. Da se pokaže, kroz nas svakog pojedinog i nas kao grupe iduća stopa kojom moramo zakoračiti.
Jer nikada ne smijemo zanemariti tu prevažnu činjenicu da smo se zavjetovali slijediti Krista stopama Sv. Franje. Stope se nikada ne vide precizno i jako unaprijed. One su uvijek trag koji treba s velikom pozornošću pratiti ne kao pametni koji imaju moć napraviti autoput, predvidjeti sadržaje i krajolike i sve otkupe zemljišta kojima će put prolaziti, nego u poniznosti, osluškujući upute Duha Svetoga, svjesni da je Duh uzor našeg poziva, pokretač našeg kretanja, kreator poslanja.

Naše je da se trudimo da ulažemo napor, sve svoje snage, čeznući stalno za Duhom Gospodnjim i njegovim djelovanjem. I zato kažem sebi: Budi zahvalna što je točka 2 susreta pokazala što se treba ispravljati, na čemu još puno raditi.
A svojoj ucviljenoj taštini kažem: “ušuti i odlazi”. Svi zaboravljeni susreti ipak su bili održani, bili su živi i urasli su u život bratstva. I ovaj susret 2003.g. u sebi sadrži plodove prošlih. I održat će se još mnogi. Možda će nam Gospodin udijeliti milost da bar na trenutak, udivljeni, prepoznamo plodove naših zajedničkih nastojanja.

Zato je dobro ponekad pogledati unatrag, ne zato da bi se vratili natrag, nego da bi vidjeli stazu koju smo zajednički prošli i znakove koje smo zajedničkim snagama pročitali, krajolik koji smo oplemenili.

A vama kažem: Nemojte odustati od ovih naših susreta radi mojih propusta i mana, radi toga što susret ne ispunja vaša očekivanja. Možda će idući već biti bolji, obogaćen i vašim nastojanjima.

Nevažne su naše osjetljivosti i naši otpori, naše mučnine i zamori. Sve je to taština, prerušena u bezbroj svojih lukavih i opasnih lica. Važno je ustrajat! Svaki održani sastanak generacijske grupe pobjeda je strašne i zle napasti da nas se rasprši, da nas se priguši i zaustavi.

Važno je grupu animirati u mjeri da ne snosite sami teret animacije. Mjerilo uspjeha naših nastojanja (i u generacijskim grupama i u ovoj animatorskoj grupi) bit će upravo to da se što više članova grupe osjeća suodgovornima za njen opstanak.

Neka nam Gospodin daruje milost da na tome radimo i ustrajemo.
Neka nam Duh Sveti došaptava ideje,
daruje nam domišljatost
i ispunja nas ljubavlju.
A naš brat Sv. Franjo, koji je sam iskusio što znači voditi braću, neka nas svaki dan svojim zagovorom podupire kod Gospodina.

Neka to bude naša zajednička Božićna želja.
Vaše sestre Dunja i Ines

Mir i dobro

Pogledajte galeriju slika. (Pogledajte i ostale naše galerije slika.)

U četvrtak 4. prosinca 2003. u prostorijama Knjižnice Medvešćak, Trg žrtava fašizma 7, Zagreb Hrvatsko društvo klasičnih filologa –Philologorum Classicorum societas Croatica organiziralo je u sklopu niza predavanja »Susreti s klasičarima« tribinu pod nazivom »Sv.Grgur Nazijanski-Najveći pjesnik među grčkim ocima«. Na predavanju su sudjelovali mr.sc.Antica Ćepulić i prof.dr. Tomislav Zdenko Tenšek, učenici Nadbiskupske Klasične gimnazije u Zagrebu Božo Žarko i Igor Gložinić te voditeljica tribine prof. Mirna Maljenović. Nakon uvodnih pozdrava nazočnih predavača i slušatelja prof. Maljenović se u kratkim crtama osvrnula na protekli rad mr.sc. Ćepulić, kao i na život i značaj sv.Grgura Nazijanskog.(

Nakon toga riječ je prepustila prvom predavaču prof. dr. Tenšeku, koji je zahvalivši se na pozivu mr.sc. Ćepulić i Hrvatskom društvu klasičnih filologa te je izrazio nadu da će on svojim konciznim predavanjem uspjeti stvoriti ozračje vremena i djelovanja crkvenih otaca.

Najprije je napomenuo da je kršćanima poznato da cijelo sv. Pismo govori o osobi Isusa Krista, posebice Novi zavjet i da je to na neki način, prvi ili pra pokušaj pisanja kršćanskih spisa. Novozavjetni spisi se promatraju u organskoj vezi s ostalim starokršćanskim spisima.

Kanon knjiga sv.Pisma zaključen potkraj 1.st , a nakon tih prvih pisaca javljaju se pisci prve Crkve koji se nazivaju i »crkvenim ocima«. Oni djeluju u razdoblju od 2.st do polovice 7.st na Zapadu odn. 8.st. na Istoku. To razdoblje nazivamo »otačkim razdobljem«, a prve pisce ovog razdoblja nazivamo »apostolskim ocima«, a njihov se rad neposredno nadovezuje na rad evanđelista i oni su povezani, barem neposredno sa samim apostolima i njihovim učenicima. Taj krug pisaca predstavljaju Klement Rimski, Ignacije Antiohijski – učenik sv Ivana apostola i njegov nasljednik u Antiohiji. To veliko razdoblje književne djelatnosti možemo ga podijeliti na tri razdoblja:

Prvo razdoblje ili razdoblje rasta koje traje od 2.st. do 4.st. odn. do 313.god., a prema nekim autorima i do 325.god. Te godine je u Niceji održan prvi od 21 općih crkvenih sabora, na kojem je doneseno Vjerovanje koje mi još danas molimo na nedjeljnoj misi, istaknuo je dr. Tenšek. Bitna oznaka ovog razdoblja je mučeništvo odn. brojni svjedoci vjere koji su dali svoje života za Krista. Mučeništvo koje dominira cijelim razdobljem postaje i ostaje znak radikalnosti i dosljednosti u vjeri.

Drugo razdoblje ili razdoblje cvata ili zlatno doba otačke književnosti koje traje od 325.god., tj. od koncila u Niceji do 451.god., kada je održan koncil u Kalcedonu odn. do smrti pape Leona Velikog 461.god.( prema nekim autorima). Ovo razdoblje je obilježeno je slobodom vjeroispovjesti koje dobiva kršćanstvo i stoga bogatom intelektualnom djelatnošću u kojoj dolazi do izražaja sva genijalnost tih autora. Nicejski koncil bio je samo početak novih rasprava i teološkog produbljivanja, iako su se neki nadali da će njime biti riješene sve nedoumice i nejasnoće. Ljudi toga vremena tražili su način kako »uči u dijalog« sa tadašnjim, uglavnom prevladavajućim grčkim svjetonazorom i grčkom kulturom. Značajni autor ovog doba je Origen koji je uspio učiniti taj »sretan spoj« odn. uspio je povezati kršćanstvo s grčkom kulturom. Ovo nam sve pokazuje da Europa ima doista kršćanske korijene, no problem je taj da su oni danas sve manje uočljiviji. »Ako su nam korijeni stvarno kršćanski, moždasmo mi danas usahli!?« , pitao se dr.Tenšek. Među velikim kršćanskim autorima dobro je spomenuti i trojicu Kapadočana a među koje se ubraja i Gregorije ( Grgur) Nazijanski uz sv.Bazilija i Gregorija ( Grgur) Nisenskog. Kao primjer to »sretnog spoja« koji pokazuje u čemu je bit inkulturacije dr. Tenšek je istaknuo (grčki) dogmatski termin homousios koji pokazuje da se u Kristovoj osobi krije jedinstvo ljudske i božanske naravi. Krist je u potpunosti preuzeo ljudsku narav, ali da pri tome to nije umanjilo njegovu povezanost s Ocem nebeskim. Upravo je taj grčki termin omogućio da mi i dan danas ispovijedamo da je Krist pravi Bog i pravi čovjek.

Treće razdoblje ili razdoblje opadanja, sutona ili zenita otačke književnosti koje traje od smrti pape Leona Velikog 461.god. do smrti sv. Izidora Seviljskog 636.god. na Zapadu. Na Istoku se mišljenja razilaze između godine smrti sv. Ivana Damaščanina 749.god. ili sv. Teodora Studite 826.god. Spomenuvši ime sv. Ivana Damašćanina dr.Tenšek se osvrnuo na njegov značaj za crkvenu pisanu baštinu. On je naime poput »vrijednog studenta«, istakao je dr.Tenšek, pročitao mnoga djela svojih prethodnika kako unutar crkvenih krugova tako i van njih i sažeo u par tomova i sačuvao velik dio baštine njegovih predšasnika da 8.st.

Ovo je razdoblje vrlo turbulentno, obilježeno seobama naroda, padom grada Rima ( Zapadnog rimskog carstva 476.god. ) te opadanjem književne djelatnosti. Iako nije bilo tolikog broja plodnih pisaca, iz ovog razdoblja može se izdvojiti jedan od najvećih crkvenih pisaca i jedan od četvorice velikih crkvenih otaca -sv. Augustin.

Na kraju ovog letimičnog pregleda otačke književnosti dr.Tenšek je želio naglasiti da crkvene oce klasificiramo na latinske i grčke. Razlikuju se po tome na kojem jeziku pišu svoja djela, a ne području gdje žive i djeluju. Tako primjerice sv. Irenej živi u Galiji, ali piše na grčkom jeziku.

Moderatorica tribine prof. Maljenović zahvalila se predavaču i najavila predavanje mr.sc.Ćepulić, koja je svojim predavanjem u najkraćim crtama predstavila svoj magistarski rad, a kroz njega i osobu sv. Grgura Nazijanskog.

Prije samog izlaganja o svom radu mr.sc.Ćepulić je željela predstaviti u grubim crtama biografiju sv. Grgura. Rođen je oko 330.god. ( ili 329.god.) u Arijanzu, na seoskom imanju blizu grada Nazijanza, između jezera Tuz i glavnog grada Kapadocije Kayeseri. Grgurov otac, istog imena Grgur, bio je biskup, a majka sv.Nona, kršćanka. Nona je imala je odlučujuću ulogu u obraćenju svoga muža i odgoju svoje djece. Pored Grgura imala kći Gorgoniju i sina Cezarija, no njih dvoje su umrli i prije svojih roditelja i svoga brata.

Svoje školovanje Grgur je započeo u retoričkoj školi u Cezareji Kapadočkoj , gdje se prvi puta susreo s sv. Bazilijem. Daljnje je školovanje nastavio u palestinskoj Cezareji i Aleksandriji. U Ateni se ponovo susreo s Bazilijem, koji mu je otad ostao prijatelj do kraja života, ali je i susreo Julijana, tada budućeg rimskog cara zvanog Julijan Apostata (Otpadnik), koji je na Grgura ostavio vrlo negativan dojam, o čemu je kasnije u svojim spisima i pisao. Grgur je Atenu napustio 357.god., vratio se kući, dao krstiti i idućih godinu dana ( 358.god. do 359.god.) živio je zajedno s Bazilijem povučenim pustinjačkim životom. Kroz to vrijeme njih dvojica sastavili su antologiju Origenovih djela pod nazivom Filokalia, a tada nastaju i Bazilijeva Pravila. Svoj monaški život Grgur prekida po izričitoj očevoj želji i želji puka u Nazijanzu, da se Grgur zaredi za svećenika kako bi ocu pomagao u pastoralnom radu. Zaređen je 361.g., no zbog nesnalaženja u toj ulozi pobjegao je na Pont. Grižnja savjeti natjerala ga je da je tu odluku promijenio ( što opisuje u svome djelu U obranu svog bijega) i već se iduće godine vratio i nastavio pomagati svome ocu. Desetak godina nakon toga car Valent dijeli Kapadociju na dva dijela i u kojoj je Cezareja- stolni grad sv.Bazilija, postala glavnim gradom Prve Kapadocije, a Tijana Druge Kapadocije. Biskup Tijane pokušao je, pozivajući se na novonastalu podjelu, prisvojiti neka biskupska sjedišta pod Bazilijevom jurisdikcijom. Sv.Bazlije je želio ta područje zadržati pod svojom jurisdikcijom i zato je postavio svog brata Grgura za biskupa u Nisi, a prijatelja Grgura za biskupa Sazima. Grgur nije dugo ovdje ostao jer mu je umrla majka te se nakon njezine smrti povukao u Seleukiju. Ubrzo biva pozvan da potpomogne maloj ( pravovjernoj) crkvenoj zajednici u Carigradu koja se borila protiv arijanskog krivovjerja. (Arijansko krivovjerje, nazvano po njegovom tvorcu svećeniku Arija, naučavalo je da je Isus samo Očevo »stvorenje«, a ne pravi Sin Božji). Grgur je prihvatio ovu ponudu i doputovao u Carigrad. U kući jednog svoga rođaka, koju je nazvao Anastasia ( crkva Uskrsnuća) okupljao je zajednicu i održavao svoje propovijedi. Tu je nastalo i njegovih Pet govora o božanstvu Logosa ( Riječi Božje). Zajednica je ojačala i počela se širiti kada je na carsku stolicu 380.god. zasjeo Teodozije koji je katolicima u Carigradu vratio oduzetu imovinu, a samom Grguru povjerio na upravljanje crkvu Apostola.

Grgur međutim nije dugo ostao u biskupskoj službi u Carigradu jer su mu biskupi, okupljeni na Drugom ekumenskom koncilu 381.god., osporili pravo da obnaša tu službu. Grgur se tada obreshrabrio i nije želio ulaziti u dublje rasprave, nego se vratio se u Nazijanz i tamo ostao sve dok njegovu ulogu nije preuzeo rođak Eulalije. Ostatak života proveo je u Arijanzu sve do svoje smrti 390.god.

Njegovi zemni ostaci preneseni su u Rim tijekom 8.st., gdje ih je papa Grgur XIII. dao prenijeti u Baziliku sv.Petra, gdje leže i danas. Njegova ostavština obuhvaća Govore, Pisma i Pjesme po kojima i danas slovi kao najveći grčki pjesnik 4.st., ali koja još uvijek čeka da ju se prevede i kritički obradi, naglasila je mr.sc.Ćepulić.

Grgurovi govori predstavljaju zbirku 45 Govora. Većina je nastala u razdoblju od 379.god. do 381.god., a u kojima Grgur tumači i brani učenje Nicejskog sabora o Presvetom Trojstvu.

U govorima se očitava njegov govornički talent tako da sam Grgur biva prozvan »kršćanskim Demostenom«, a koji su zbog pjesničkog ritma poslužili kao temelj crkvenih himni i pjesama.

Rufin iz Akvileje je ubrzo preveo devet Grgurovih govora na latinski (doduše ne baš

najbolje), a prevedeni su i na armenski, sirijski, koptski, gruzijski, arapski, etiopski i staroslavenski.

Od Grgurovih Pisama sačuvano je oko 250 , do kojih većina napisana njegovoj rodbini i prijateljima. Grgur je prvi grčki pisac koji je objavio zbirku svojih pisama i to na zahtjev svoga nećaka Nikobula, a izdao je i svoju teoriju epistolografije u kojoj donosi upute za pisanje dobrog pisma. Najveću vrijednost imaju 101. i 102. pismo, upućeno svećeniku Kledoniju, usmjerena protiv nauka Apolinara iz Laodiceje koji je naučava da se u Kristovom čovještvu nalazi nastanjen Logos što Grgur odlučno poriče i ističe da je u Isusovoj osobi vladalo jedinstvo dviju naravi, ljudske i božanske. Efeški sabor 431.god. i Kalcedonski sabor održan 451.god. preuzimaju Grgurovu nauku 101.pisma.

Pjesme predstavljaju odraz zrela faze Grgurova života, a napisao je za vrijeme svoga samovanja u Arijanzu, potkraj života. Poznato je 400 njegovih pjesama ( s više od 19 000 stihova ) od kojih su neke epskog, a lirskog karaktera. Pjesme su najprije bile sakupljene u zbirci Grgurovih djela koju je napravio u 17.st. Frédéric Morel. Novo izdanje Grgurovih djela napravili su benediktinci iz Kongregacije sv. Maura u 18.st. koji su Grgurove pjesme razvrstali u dvije knjige.

Prva, koja je naslovljena Teološke pjesme, a sastoji se od 38 dogmatskih i 40 moralnih pjesama. Druga, nazivom Povijesne pjesme sastoji se također od dva dijela : Pjesme o sebi samom, od 99 pjesama i Pjesme koje se tiču drugih od 7 pjesama.

Među autobiografskim pjesmama interesantna je i iscrpna pjesma »O vlastitom životu« složena od 1949 jampskih trimetara, a koja predstavlja glavni izvor podataka o Grgurovom životu između rođenja i odlaska iz Carigrada.

U svojim pjesmama pokazao je iznimnu nadarenost, ali i dobro poznavanje književne tradicije tako da koristi različite vrsta pjesničkih mjera i različite književne vrste, posebno epitafe, epigrame i aforizme.

Rukopis potpuno pripremljenog izdanja Grgurovih pjesama nestao je tijekom rata , tako da je do nas doprlo jedino ono što je sačuvano u sklopu Migneove Patrologia Graeca ( Patrologije koja obrađuje grčke oce).

Za kraj svog izlaganja mr.sc. Ćepulić je ostavila interpretaciju Grgurove pjesme »In suos versus« ili »O vlastitim stihovima« , iz druge knjige njegovih pjesama tzv. Povijesnih pjesama. Grgur bio veliki teolog i apologeta, no kako bio dobro poučen u pjesništvu i sklon pisanju pjesama smatrao je pjesništvo korisnim sredstvom za navještaj Božje Riječ. Stoga se u pjesmi može, ističe mr.sc.Ćepulić, uočiti da se verbalno razračunava s onima koji su mu spočitavali što se služi tim »poganskim« sredstvima.

Pjesma »O vlastitim stihovima« ujedno je tema magistarskog rada mr.sc.Ćepulić, a koji je podijelila u 6 poglavlja : Tekst, Filološki osvrt, Datacija, Struktura, Analiza četiriju motivacija i Komentar s pozivanjem na ostala Grgurov djela i koji je odmah potom i ukratko predstavila.

U prvom poglavlju navedeni su podaci izvora za ovu pjesmu i koji su tekst izdanja Patrologiae cursusu completus…Series Graeca ( poznatog kao Migne) te dva rukopisa : jedan iz Vatikana iz 14.st i jedan iz Firenze iz 15.st. Osim ova dva, mr.sc. Ćepulić dodala je, poznato još samo osam: od kojih dva u Oxfordu ( 10. i 14.st), jedan u Firenzi

( 11.st.), tri u Münchenu ( 12.,13. i 16.st.) , jedan u Beču ( 14.st.) ta jedan na Atosu

( 18.st). Pjesma je najprije tiskana na latinskom ( iako je izvorno napisana na grčkom) 1571.god. i na grčkom 1583., 1611. i 1840.god.

U drugom poglavlju da je filološkom analizomuočila da je Grgur koristio u pjesmi didaktiči jampski trimetar, koji je u njegovo vrijeme obilno korišten, kako u pjesništvu tako i u dramskom stvaralaštvu onog vremena. Osnovni ritam je jedan kratak jedan dugi slog. Mr.sc. Ćepulić uočila je u Grgurovom pjesništvu tzv.prozodijsko nasilje- lažne duljine sloga odn. proizvoljne promjene duljina glasova α, ι, i υ te poveći broj rijetkih riječi ili izraza.

U trećem poglavlju autorica govori o vremenu nastanke te pjesme. Točne godine njenog nastanka nema , iako autor izdanja iz 1840.god. navodi 382.god. Većina autora se slaže da je nastala oko vremena njegovog konačnog odlaska iz Carigrada. Iz samog, teksta vidi se samo da je riječ o pjesmi zrelej faze Grgurovog stvaralaštva budući da govori o recepciji svojih pjesama kod slušatelja kao i o njihovoj odgojnoj ulozi.

U četvrtom poglavlju se govori o ustroju pjesme autorica, na temelju sadržaja i upotrebljenog pjesničkog metra, zaključuje da pjesma ima didaktičku ( poučnu) namjenu i da mladima njegova vremena predstavi vjeru i moral na dopadljiv način.

Više o tome autorica progovara u sklopu idućeg, petog poglavlja, gdje govori o Grgurovim motivacijama za pisanje pjesama. Autorica je uočila da postoje četiri motivacije: asketska pedagoška, apologetska i psihološka.

Asketska motivacija se očituje kroz Grgurovu težnju za umjerenošću i svladavanjem svoje rječitosti pomoću mjere, metra. Naime sama grčka riječ [metron] ima značenje mjere, umjerenosti, ali i metra u stihu, a to je i ono što Grgur pokušavao kroz svoje stihove izraziti- vježbanje u umjerenosti odn. askezi, te u pjesmi kaže:

Prvo sam htio, iscrpljen drugim stvarima,

35 tako sapeti svoju neumjerenost

da ipak pišem i dalje, ali da, izmorem metrom,

ne pišem mnogo…

Osnovna nakana koja ga vodi u pisanju pjesama je evangelizatorska, odn. koristiti pjesmu kao sredstvo za prenošenje Božje Riječi, kao što i stoji već u uvodu svoje pjesme:

1 Gledam kako mnogi u ovom životu

Pišu riječi bez mjere, koje prelako teku

i kako troše tako mnogo vremena u naporima

kojih je jedini plod isprazna brbljavost.

5 Gledam ih dakle kako pišu sasvim svojevoljno,

tako da sve postaje puno brbljarija,

kao morskog pijeska ili egipatskih komaraca.

Njima bih savjetovao samo jedno, ali s najvećim zadovoljstvom,

Da se, odbacivši svaki drugi govor,

10 drže samo riječi Bogom nadahnutih,

kao što se u mirne luke sidre oni koji bježe pred olujom.

Pedagoška motivacija vidljiva je na više mjesta u ovoj Grgurovoj pjesmi, a koje i on sam iznosi :

…Drugo, htio sam mladima,

a i onima koji se najviše vesela riječima,

ponuditi neku vrstu ugodnog lijeka,

40 uvjerljivog poticaja na ono što je korisnije,

sladeći umjetnošću gorčinu zapovijedi;

Jer, i napeta se žica voli opustiti;

Iz ovoga vidimo, ističe mr.sc.Ćepulić da svoje pjesme želi prilagoditi svojim slušateljima i da ne želi biti prezahtjevan i pretežak. Tu ideju će jasnije razraditi pod kraj pjesme:

90 Što i smeta, ako se mladi kroz častan

užitak vode do zajedništva s Bogom?

Oni naime ne podnose prenaglu promjenu.

Neka onda, za sada, to bude neka vrsta plemenitijeg spoja,

a kada se, u svoje vrijeme, učvrsti dobro,

95 mi ćemo, uklonivši ukrase, kao što se pri gradnji uklanjaju skele,

očuvati dobro sâmo.

Što bi moglo biti korisnije od toga?

Kao da ti ne zasladiš jelo,

Ti strogi, namršteni i namrgođeni čovječe?

Treća motivacija je izrazito apologetska jer Grgur smatra da se kršćani mogu i u književnosti mjeriti s poganima i krivojercima:

Kao treće, znam iz iskustva, iako stvar možda i nije toliko važna,

Ali iskusio sam je: naime, ne dopuštam

Da bi pogani bili bolji od nas niti u književnosti.

50 I to kažem za onu ukrašenu književnost,

iako je za nas ljepota u razmatranju.

Četvrta je motivacija odražava Grgurove psihološke crte, stoga se ona može nazvati psihološkom, ističe mr.sc. Ćepulić. Grgur je, naime vrlo rano počeo osjećati posljedice svoje bolesti, a što izražava željom za kontemplativnijim i povučenijim ( mirnijim) životom:

I četvrto, mučen bolešću otkrio sam

55 ovu utjehu, da kao stari labud

sam sebi sviram šumom svojih krila,

ali ne tužaljku, već himan za odlazak.

U šestom poglavlju svoga rada mr.sc. Ćepulić navodi da je donijela komentar teksta uspoređujući ga s drugim Grgurovim djelima ( Pisma i Govori ) u kojim upotrebljava slične izraze.

Dajući na ovaj kratki pregled u svoj magistarski rad mr.sc.Ćepulić je izrazila želju da je slušateljstvo barem malo bolje upoznalo uz sv.Bazlija, sv.Atanazija i sv. Ivana Zlatoustog

jednog od četiriju velikih crkvenih otaca. Istaknula je, da počasni naslov »Teolog« svjedoči o Grgurovoj veličini ne samo kao učenjaka već i kao kršćanina.

Na kraju se zahvalila svima koji su pripomogli u ostvarivanju ovog njenog rada, ako i organizatorima ove tribine, posebno voditeljici tribine prof. Mirni Maljenović, prof.Ivanu Bekavcu, predavaču prof.dr. Zdenku Tenšeku, kao i učenicima Boži Žarku i Igoru Gložiniću koji su recitirali stihove Grgurovih pjesama na grčkom i hrvatskom.

Da je ova tema izazvala reakciju kod slušatelja pokazuju pitanja koja je postavio prof. Stjepan Tomić. Ponajprije je bilo riječ o nazivu koji upotrijebio prof.dr.Tenšek – »Grigorije«, a kojim se razlikuje od ime koji mr.sc.Ćepulić koristi »Grgur«. Na to pitanje prof. dr. Tenšek je rekao da je to način oslovljavanja koje je preuzeo od svog pokojnog subrata prof. Tomislava J. Šagi-Bunića.

Slijedeće pitanje je bilo u vezi inkulturacije koja na prvi pogled, ističe prof. S. Tomić, izgleda paradoksalna, budući da npr. Grci imaju različito poimanje vremena, pa i općenito različiti svjetonazor nego Židovi odn. Semiti ili kršćani. Prof.dr.Tenšek je istaknuto da je ipak to moguće i da je upravo inkulturacija bila ta koja je bila presudna za širenje Božje Riječi po cijelom tada poznatom svijetu.

Kao poučan primjer uspjele inkulturacije prof.dr.Tenšek je naveo i sv. Ireneja, velikog »teologa povijesti«, koji je unatoč grčkom mentalitetu uspio na jedinstven i nama prihvatljiv način dati tumačenje povijesti vremena, kao progresivnog napretka prema drugom Kristovom dolasku.

Naveo je i primjer Origena koji iako je bio filozofi voditelj aleksandrijske filozofske škole, dao je svojim De principiis ili Počela, snažan doprinos tumačenju Božje Riječi.

Naveo je i Bazilija, koji potiče mladež da čita poganske autore napose grčke filozofe, ali cum grano salis i da pokušaju uočiti ono što u njihovim djelima mogu prihvatiti. Ovi primjeri, ali i mnogi drugi, ističe prof.dr.Tenšek, pokazuju da je ovo pitanje otvara mogućnost za jednu novu temu nove tribine.

Zaključak ovog predavanja pokazuje koliko je tema crkvenih otaca neiscrpna i nedovoljno poznata široj javnosti i kako bi trebalo više inicijative i snaga uložiti da to ne ostane na pojedinačnim i sporadičnim pokušajima.

Ivona Lenkert

fsr_2003_12.doc (Microsoft Word Document, 92 KB)