BILJEŠKE S PREDAVANJA ZA NOVOZAVJETOVANIKE FRANJEVAČKOG SVJETOVNOG REDA IZ ZAGREBAČKIH BRATSTAVA
Kaptol, 16. lipnja 2004.
Stjepan Lice
KRITERIJI ZA UPOZNAVANJE I VREDNOVANJE VLASTITE SOCIJALNE I POLITIČKE OKOLINE
‘…nadređujući zajedništvo dobrote svim drugim kriterijima.’
Željka Čorak
Da bi ljudski život bio moguć, kriteriji su nužni. Nužni su podjednako i za osobni život i za suživot s drugima. Bez određenih – i jasnih – kriterija društveni bi se život sveo na kaos i sukob. Posve srodno tome, samo po određenim – i jasnim – kriterijima možemo živjeti svoju osobnost, rasti u njoj, i po njoj biti prepoznatljivi i sebi i drugima.
Tako je, dakako, na razini riječi. Tako je, barem donekle, i na razini života. No, kada se čovjeka neposredno tiču, s kriterijima nije lako. Kroz svu ljudsku povijest nastoje se iznaći kriteriji koji bi, više – manje, bili općeprihvaćeni. Pritom je, ipak, najčešće riječ o kriterijima koji se tiču drugih.
Iskušani su – i iskušavaju se – različiti kriteriji od ljubavi do kraja do krajnjeg nasilja. I čini se da se nijedan od njih nije pokazao primjerenim za svakoga. Ono što je kod nekoga moguće postići gotovo usput, kod nekoga je moguće samo uz silno mnogo ljubavi. Kod nekoga, pak, začudo, upravo s nasiljem.
Čini se da su nam od svih kriterija najprihvatljiviji oni elastični. Oni koje prilagođavamo po svojoj mjeri, ovisno o tome tiču li se nas, onih do kojih nam je stalo ili onih koji nam, iz nekoga razloga, nisu po ukusu. Tako ista riječ nekome može biti promaknuće, nekome osuda. Istom riječi nekoga nježno milujemo, nekoga, pak, grubo udaramo.
Bog je u ono vrijeme, u svojoj dobrohotnosti, povjerovao da bi njegovih deset zapovijedi bili dovoljan kriterij za čovjekov život s njim i s ljudima. No, Mojsije svome narodu nije dospio ni donijeti kamene ploče Božjega Dekaloga, a njegov se narod već okrenuo zlatnome teletu. Uvijek je, naime, lakše klanjati se idolima, zlatnoj teladi svake vrste, koji ništa ne traže (osim što okradaju i dušu i tijelo), nego se postojano uspravnoga bića odazivati zahtjevnostima Božjega svijeta, Božjega poziva i poslanja.
Isus je deset Očevih zapovijedi, deset Očevih poticaja, nadopunio sa zapovjedi ljubavi, s poticajem ljubavi prema Bogu i čovjeku: Ljubit ćeš Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim… Ljubit ćeš bližnjega svoga kao sebe samoga. (Dobro je ovdje ne previdjeti redoslijed: srce, duša, um…Srce je prvo. Srce je uvijek prvo.) Uistinu, onome tko istinski susretne Boga i čovjeka, preostaje samo jedno: ljubit će. Ljubit će, jer će mu to jedino biti razumljivo. Za sve drugo, jednostavno, neće nalaziti nikakva razloga, kamo li opravdanja.
No, Isus nije stao na tome. On je pošao dalje. On uvijek ide dalje. Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju…
Dakako, nije stao ni na tome. On nas upućuje na ljubav do kraja: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Ne samo riječima, svojim životom nas upućuje na ljubav do kraja. To je Kristov kriterij. Kriterij Kristovih. Je li to i naš kriterij? Ili nam je bliža misao: Da, ja ljubim svoje prijatelje, ali ipak… Da, ja ljubim svoje neprijatelje, osim…
Uistinu, Evanđelje je najzahtjevniji kriterij. Nema zahtjevnijeg kriterija od njega. No, Evanđelje nam ne propisuje obrasce našega ponašanja, ne popisuje nam naše postupke. Evanđelje nam tumači da kriteriji nisu važniji od čovjeka. Štoviše, da nijedan kriterij koji nas drži na odstojanju od čovjeka, nije Božji kriterij. Božji je kriterij prisutnost. Blizina. Zagrljaj. Kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u tebi.
Mi živimo u svijetu suprotstavljenih kriterija (u nama žive suprotstavljeni kriteriji). S jedne strane (sa strane svijeta) nameću nam se kriteriji ekonomičnosti, efikasnosti i individualnosti. S druge strane (s Božje strane) nude nam se, potiče nas se na neekonomičnost, blagdansko shvaćanje života i zajedništvo.
Svijet kaže: ako si razborit, potrudit ćeš se da sa što manje što brže postigneš što više. I da to, po mogućnosti, postigneš sam. Odnosno, sa što manje drugih, kako bi ono što stekneš dijelio na što manje dijelova. To – po kriterijima svijeta – znači biti uspješan. Po tome kriterij svijeta je autizam. Isključenost iz života drugih. A to nužno znači i isključenost iz vlastitoga života. Po kriterijima svijeta to si uspješniji što su drugi (a i ti sam) manje subjekti, a više objekti tvoga života. Bit će da je u ovome sadržana sva razlika između suprotstavljenih kriterija: poslužiti se životom, poslužiti se drugima ili biti u službi života, biti u službi drugih.
Bog nas uči neekonomičnosti: Kakvom mjerom mjerite, i vama će se mjeriti. Božja je mjera ljubav do kraja. Njemu je posve prihvatljivo umrijeti za čovjeka. I to ne za nekog promišljeno odabranog čovjeka, nego i za onog koji ni sat nije mogao probdjeti s njim. Za onog koji ga je, unatoč svemu, učas tri puta zatajio. Za onog tko ne zna što čini. Za onog koji je pobjegao u strahu. Za onog koji se nadmeće s drugim za bolje mjesto u njegovu kraljevstvu.
- Pametan čovjek ne troši sve novce pametno
Poticaj na neekonomičnost Mirko Ivanjek u svojoj knjizi ‘Vrata’ sažima u jednu jednostavnu, i to mudriju, misao: ‘Ne valja biti škrt kod rađanja postojane nade.’
Bog nas uči neefikasnosti. Ljubav je strpljiva – tumači nam Hvalospjev ljubavi. Ljubav ima vremena. Ljubav nije užurbana nego pozorna. Obzirna. Ona je spremna zastati. Čekati, ustreba li, i sav život. Ili – kao što bi Rene Medvešek rekao: ‘Ne stati isto je što i nestati.’
O tome na osobit način govori i sveti Franjo kada podcrtava riječi: putnici i pridošlice. Budite kao putnici i pridošlice. Putnik i pridošlica svjestan je da je samo u prolazu. Da mu je darovan i povjeren samo određen, pritom i nepoznat, broj dana.
On je u svemu izložen putu. Umori li se, za njega nije osigurano konačište. Zadese li ga vremenske nepogode, nema se kamo skloniti. Bude li gladan i žedan, nema se čime okrijepiti. Nema čime utažiti žeđ.
Putnik i pridošlica ničim nije zaštićen. Ali, isto tako, ničim nije ni odijeljen. On život dotiče neposredno, jer se nije zaustavio. Nije se ogradio. Onaj, naime, tko se na svome životnome putu zaustavi, učas se zatekne u potrebi da si izgradi, ili na neki način stekne, boravište. Boravište, pak, treba urediti i opremiti. A da bi ono bilo trajnije, potrebno ga je izgraditi čvršćim, pa i prostranijim. Potrebno ga je učiniti ugodnijim. I tako se čovjek, kojemu je namijenjeno putovati, ići u susret, nađe u neprilici da za put, za susret, više nema vremena. A onaj tko nema vremena putovati, onaj tko nema vremena susretati se, nema prilike ni doživjeti zbog čega mu je darovano biti čovjek.
Putnik i pridošlica živi u prostorima svoga srca. Njegovo je srce pristupačno i osjetljivo na svijet kojim prolazi. Njega se tiče sve na što putem nailazi. On ni kraj koga ne može proći kao kraj stranca. On sam je stranac, željan da ga netko oslovi. Da mu netko pokaže put. Da ga netko nahrani. Da mu netko pruži prenoćište. On sam je stranac, željan da se drugi uz njega ne osjećaju strancima. On ima potrebu obdariti nekoga, ako ničim drugim, a ono svojom neimaštinom. Svojom srdačnom oskudicom. On ne može pružiti mnogo, ali ono malo što ima, on može davati strpljivo, svakome bez razlike. On ima vremena na pretek. Njemu se nikamo ne žuri. Pred njim je uvijek put i samo put. A i čovjek može biti put. Itekako dobar put.
Putnik i pridošlica na svome je putu uvijek upućen na drugoga. A taj drugi može biti i čovjek i Bog. Stekne li putnik i pridošlica suputnika, prihvati li ga netko kao suputnika, put mu, ostane li mu vjeran, postaje razgovijetniji. Tako se može dogoditi iskustvo Emausa. Ići s Bogom, izmjenjivati dušu s njim. Za predaha u svratištu, lomiti kruh s njim. I potom, kada Bog nekamo odbrza, vratiti se k svojima sa svjetlom u očima, s Bogom u duši, i poći s njima putem koji vodi dublje u srce. Jer put se nikada ne mjeri brojem koračaja nego njihovom prisnošću.
Nije moguće u franjevačkom duhu biti putnik i pridošlica, a biti odijeljen od drugih. Biti čovjek za sebe. Samo za sebe, na što nas potiče svijet. Evanđelje kaže: biti čovjek, biti Božji čovjek, moguće je samo ako si čovjek za druge. Čovjek s drugima.
Poznato vam je, vjerujem, kako je Franjo zamišljao dobrog manjeg brata. U Ogledalu savršenosti o tome piše: Dobar manji brat u svome životu treba ostvarivati osobine ove svete braće: vjeru brata Bernarda… jednostavnost i čistoću brata Leona… I tako redom.
Zajedništvo je jedan od temeljnih franjevačkih kriterija. Kad mi je Bog darovao braću… – piše Franjo. Dar smo jedni drugima. Dar kroz koji nam se sam Bog želi darovati.
Franjevačka duhovnost htjela bi nas u tom duhu odvesti do krajnosti, uvesti nas u puninu evanđeoskog iskustva. Franjevačka duhovnost nam želi posvijestiti – i našemu srcu i našemu umu posvijestiti – da se čovjekovo dostojanstvo može ispuniti samo po doslovnom življenju Evanđelja. Ili, tek neznatno skromnije rečeno: po nastojanju oko doslovnog življenja Evanđelja. Jer Evanđelje se živi, s čovjekom i Bogom se živi zanosno, do kraja predano. Inače nije riječ o Evanđelju, nije riječ o životu. Djelomičnost nije evanđeoska kategorija. Dakako, Evanđelje poznaje i poštuje čovjekovu djelomičnost, ali ga ujedno uči kako je nadrastati. I to ne bilo kako, nego kroz postojano zajedništvo s čovjekom i Bogom. Samo se s drugim – s čovjekom i Bogom – možemo ispuniti. Dodati im od punine koju primismo kao dar. Ili, kao što je bliže franjevačkoj duhovnosti reći: kao poziv i poslanje.
Franjevaštvo nas uči da nas se ovaj svijet tiče. Itekako tiče. Franjevaštvo nas uči preuzimanju odgovornosti, ne izmicanju, ne prebacivanju odgovornosti. Uči nas zauzetosti, ne uzmaku, ne bijegu. I – u svemu – uči nas vedrini i zahvalnosti. Da ovaj svijet znam prepoznati kao Božji svijet. Da mu se čitavim bićem pridodamo – da bi sve više bio Božji svijet.
Kako u tom duhu vrednovati politiku? Politiku koja se na mnoge znane nam, i mnoge neznane nam, načine bavi nama? Politiku od koje tako često i tako snažno zaziremo?
Politika je zasigurno – u svojoj biti – jedan od najplemenitijih poslova. Njezina je svrha, barem prvotna svrha, biti u službi drugih, u službi naroda (ali zbog toga ne manje u službi svakoga čovjeka) i kroz to brinuti o općoj dobrobiti. Dakako, oni koji se bave politikom, nalaze se pred jednim neugodnim, za neke – bit će – i poželjnim iskušenjem. Pred iskušenjem da se sa vlašću, koja im je povjerena, okoriste na nedostojan način, da se njome posluže da za sebe i za svoje pribave neki probitak, pa i mnoge probitke; da odlučuju o sudbinama drugih, sve do toga da izigraju nečiji život, pa i živote mnogih.
Do čega je kome stalo u nadmetanju za osvajanje vlasti, vidljivo je po tome čime se sve služe da bi je se domogli. Ima ih odviše kojima nijedna cijena nije previsoka, neprihvatljiva. Pamtim izjavu jednog našeg – reći ću – važnog političara koji je svojedobno, neposredno prije izbora, izjavio: ‘Ako bude niskih udaraca, ja uvijek mogu ići niže.’
Neugodna je istina da je mnogima blisko političare smatrati nužno nemoralnim ljudima. A to nikako nije istina. Ima političara koji su moralni ljudi, i političara koji su nemoralni ljudi. Ima političara koji su ni krivi ni dužni proglašeni i krivima i dužnima, i političara koji su, ma koliko bili krivi i dužni, iz različitih razloga zaštićeni.
Politika i licemjerje prečesto idu zajedno. Spomenut ću samo riječ: Bolje da strada jedan čovjek nego sav narod. Uspoređujući neusporedivo, prikrivajući jedno, a ističući drugo, svraćajući pozornost s bitnog na nebitno, sa sadržajnog na isprazno, politika često služi za zbunjivanje bezazlenih, za raspirivanje strasti, za marginaliziranje jednih, a promicanje drugih…
Sigurno je: vlast je ili služba ili bolest. Svaka vlast, uključujući i naše male svakodnevne vlasti u našim užim ili širim životnim sredinama. Ako je služba, vlast je za mnoge blagoslovna. Ako je bolest, od nje će mnogi stradati.
Franjevačko je poslanje: biti u službi života. I nije pritom nužno obnašati neke tzv. visoke dužnosti. Biti čovjek, biti kršćanin, sasvim je dovoljno visoka dužnost. Teško da i ima više dužnosti od te.
Svi mi pozvani smo svojim životima, svime što jesmo, postojano sudjelovati u stvaranju jednog pozitivnog životnog ozračja. Krivo misle oni koji to smatraju odveć neuglednim, nedostatnim, pa i neprimjetnim. Naša odgovornost za oblikovanje ovoga svijeta počinje upravo od naših obitelji, od naših radnih mjesta, od naših susreta. Svakom našom mišlju, riječju, djelom i propustom, toliko toga možemo dodati ili oduzeti ovome svijetu.
Mnogo ćemo dodati već i time, ne budemo li sudjelovali u prenošenju glasina. Ne bude li u nama potrebe govoriti o nedostacima drugih, stvarnima ili pretpostavljenima. Bude li nam bliže razgovarati na način sv. Franje i sv. Klare. Svaki je njihov susret, razgovor, naime, započinjao pitanjem: Što ima novo u ljubavi Božjoj? U tom duhu, sv. Klara i u Pravilu smatra potrebnim upozoriti sestre da iz samostana u svijet, niti iz svijeta u samostan, ne prenose nikakve glasine.
Kažu: da bi se moglo razumjeti drugoga, potrebno je u njegovim cipelama proći barem komad puta. Egzistencijalno iskusiti muku njegova života. Ali, koliko god je moguće, i blagoslov njegova života. Jer muka i blagoslov međusobno se ne isključuju. Štoviše, nerijetko se događa da gdje ima više muke, ima i više blagoslova, a gdje muka gotovo posve izostaje, uzmanjka i blagoslova.
Činjenica je: oko nas je mnogo ljudi koji oskudijevaju. Oskudijevaju materijalnim, oskudijevaju duhovnim, oskudijevaju smislom, blizinama, obiteljskim ozračjem. Oskudijevaju zdravljem, nadom. Mnogima je uskraćena prilika da žive svoje dostojanstvo. Makar: da se izbore za njega. I mnogi bi svoje oskudice mijenjali za oskudice drugih. Ali u tome nema sreće.
Mnogo je i onih koje se s razlogom označuje socijalno isključenima. Napose nakon ovoga rata (rata koji još nije završio). Iz društva su na različite načine isključeni prognanici i izbjeglice, branitelji, oni koji su iz rata izašli tjelesno ili duševno prikraćeni, ljudi koji su premladi ostali bez posla, a prestari su da bi mogli naći novi posao…
Dakako, nisu samo oni isključeni. Svima nam je blisko dijeliti se od nekih. I za te podjele, za ta dijeljenja, tako lako nalazimo opravdanja.
Prođite kroz Evanđelje… Pođite s Isusom prašnim putovima Palestine… Vidjet ćete: on se najviše obraća, najviše se posvećuje upravo isključenima iz društva, ali i iz crkve svoga vremena.
S kim si, takav si – kažu. Isus kaže: Ako si Božji, uistinu Božji, donesi Boga onima koji ga nemaju. Onima koji za njega ne znaju. Donesi ga nenametljivo, ponizno. Ali vjerno.
Franjevačka duhovnost sav svijet prepoznaje kao obitelj. Uostalom, na to nas upućuje već i duhovnost Očenaša. Kamo god pođemo, svatko koga susretnemo brat nam je, sestra. No, mi volimo biti izbirljivi. I za to uvijek nalazimo opravdanje.
Mi određujemo što nas se tiče, i što nas se ne tiče. Mi znamo zbog čega smo spremni angažirati se, a zbog čega nismo. Mi znamo oko koga se vrijedi truditi, a oko koga se ne vrijedi truditi. Mi znamo tko je kriv za svoju nevolju, a tko nije. Katkada odviše toga znamo…
Ima, dakako, i onih koji se oko drugih trude čitavim bićem, pa i preko svojih snaga. Ima, na sreću, i onih koji su spremni posvetiti se ljudima koji su, u očima svijeta, nevidljivi; i pritom se ne uznemiruju što će svijet i njihov trud označiti nevidljivim, ili čak i besmislenim. Da, ima, na sreću, onih koji ne pitaju koji je smisao njihova angažmana, ni kada nije vidljivo kakva se kvaliteta njihovim angažmanom dodaje ovome svijetu, ovim ljudima. Ima onih koji razumiju, koji su životno iskusili da nije uspjeh franjevačka kategorija, nego nastojanje, predanje. Ima vas…
No, tu se postavlja pitanje: koji je smisao angažmana nauštrb svojih. Sigurno, nije moguće zanemariti svoje i graditi bolji svijet. Uvijek smo, prije svega, odgovorni za svoje. Biti majka, otac… Brat, sestra… Rođak, susjed, prijatelj… U sve je to uključena i blagoslovnost i odgovornost.
Čovjek kojemu je stalo, ne nalazi lako mjeru svojim nastojanjima. I uvijek mu se iznova događa da se zauzme za jedne nauštrb drugih. Ali – to je cijena ljubavi. Nije moguće voljeti odmjereno. Donekle. Sva sreća da je jedna od odlika ljubavi i ta da je dosjetljiva.
Što se tiče vjerničke zauzetosti u svijetu, zauzetosti za evanđeosko osmišljavanje života u svijetu, za pravednije i – reći ću – radosnije društvo, važno je da u svemu što činimo budemo svjesni svoga kršćanskoga, svoga franjevačkoga, evanđeoskoga identiteta. Da kršćanin sa svojim identitetom ne može raditi kompromise, a da pri tom ostane, opstane i živi kao kršćanin.
Poznata njemačka spisateljica Luise Rinser, pisala je: Što je s (Isusovim) kušnjama u pustinji? … To je bilo nešto u Isusu što je bilo podložno kušnji: težnja za moći, svijest da može biti najveći čudotvorac svih vremena samo ako hoće, zamisao da od kamenja može stvoriti kruh! Postati tvorcem kruha, koji bi mogao na svijetu dokinuti nevolje prehrane, koji bi mogao postati onaj koji savršeno ispunjava sve socijalističke snove, kojeg bi puk izabrao za kralja Zemlje, kakvo iskušenje za onog koji ljubi… Kad bi jednome od nas đavao ponudio moć da zauvijek nasitimo treći svijet tako da više ne umire od gladi nijedno dijete…? No, Isus je odbio. Njegovo kraljevstvo nije bilo magija. Njegov put bio je običan, smjerni križni put.
Sigurno je: pozvani smo zauzeti se za svijet, ne na način svijeta, nego na Božji način. Možda je upravo u tome najveće prijevara svijeta: da nas navede da počnemo razmišljati i djelovati na njegov način; da odustanemo od Božjega načina razmišljanja i djelovanja. Ali, nema većeg čuda od čuda ljubavi. Zbog toga, ako se čovjek, Božji čovjek, nađe u prilici – ili neprilici – birati između čuda i ljubavi, jedini je ispravan odabir ljubav, ma kako ona skromna, neugledna i krhka bila.
Ili, kao što je nedugo don Branko Sbutega u jednom intervjuu rekao: Ne bavim se politikom kao političar, već kao sudionik života i nastojim razdvajati svjetove koji se u meni susreću… Koliko mi to uspijeva ne znam, ali sretan sam što još uvijek nosim u sebi indiferentnost prema sudu povijesti i što osjećam strah i respekt prema sudu vječnosti. Na tom strahu uspostavljam osobne kriterije.
Moguće bi nam kao jasan osoban kriterij u našim traženjima, nastojanjima i opredjeljenjima mogla poslužiti i činjenica da se Isus nije dao zakraljiti. Da je pred tom mogućnošću – upravo – pobjegao. Njemu je bilo bliže svojim učenicima prati noge. Sve do danas, kroza svu čovjekovu povijest, njemu je bliže prati noge. Svakome od nas, bez razlike. I u Babilonu suvremenoga svijeta, on se odlučuje za pranje nogu. I taj posao obavlja na kraljevski način. Obavlja ga tako da svakoga, kome opere noge, oplemenjuje u njegovoj biti.
Isus se nije dao zakraljiti. No to ne znači da kome od nas – na ovaj ili onaj način – neće dopasti nekakva kruna. Da tko od vas, u nekom smislu, neće postati kralj. No, kralj na dobar način može biti samo onaj tko zna da je uvijek samo čovjek pred Bogom i čovjekom. Da je poslužitelj, ne vlasnik života.
A biti poslužitelj života znači u svemu biti odgovoran za nadu. Postojano davati obrazloženje nade u nama. Nade za svakoga. I zbog toga nas Franjo poziva da u drugome ne gledamo grijeha. Da drugoga – pa ni svoje oči, ni svoju dušu – ne umanjujemo svojim pogledom.
Uistinu, što mi možemo dodati ovome svijetu? Što smo pozvani dodati ovome svijetu? Željka Čorak izrekla je jednu divnu misao: da smo pozvani živjeti zajedno nadređujući zajedništvo dobrote svim drugim kriterijima. U tome je čovjekovo božansko poslanje. Zar bi uopće na drukčiji način bilo moguće slijediti Isusa koji je prošao svijetom čineći dobro? Zar bi uopće bilo moguće biti Očevo dijete osim na Očev način? A Očev je način – njegov je kriterij – da njegovo sunce izlazi i da njegova kiša pada svakome, baš svakome
I naposljetku, i umjesto bilo kakvog zaključka, bilo bi vrijedno da svome životu dodamo jedno: da živimo opuštenije, da se oslobodimo potrebe da uspoređujemo. Da životno iskusimo da nas Božja ljubav čini neusporedivima. Neusporedivi smo i po tome što smo ljubljeni i po tome što ljubimo. Svatko je od nas jedinstven, neprocjenjiv, po tome što ga je Bog osobno poželio, osobno pozvao u život. A ta istina biva najprepoznatljivija u zajedništvu, kad jedni drugima pridodajemo i svoje duše, i svoje ruke. Živimo otvoreni toj istini. Pomozimo jedni drugima da je životno iskusimo. Po tome će nebo sve više bivati temeljni kriterij zemlje. Nas zemljanih, nas nebeskih.
